hrvatski

Što nam jezične kompetencije gluhih učenika govore o hrvatskom znakovnom jeziku?

Nepravovremeno i/ili neodgovarajuće izlaganje jeziku, bez obzira na modalitet, redovito povećava rizik od pojave komunikacijskih teškoća te kognitivnih, socio-emocionalnih i obrazovnih posljedica. Iako gluha i nagluha djeca uglavnom imaju teškoće u usvajanju govorenog jezika zbog neadekvatnog pristupa istom, mnoga svjetska istraživanja ukazuju na prednosti izlaganja gluhe djece znakovnom jeziku, prvenstveno u cilju smanjivanja navedenih mogućih negativnih posljedica (Chamberlain, Mayberry, 2000 ; Hoffmeister i sur., 2000 ; Hall, 2017). Lingvistička su istraživanja dokazala da su znakovni jezici samosvojni jezični sustavi, neovisni o govornim jezicima koji ih okružuju. Znakovni jezici posjeduju sve jezične sastavnice ; fonologiju, morfologiju, sintaksu, semantiku i pragmatiku (Sandler, Lillo-Martin, 2006 ; Pfau, Steinbach, Woll, 2012). Hrvatski znakovni jezik dijeli sličnosti, ali i razlike s drugim nacionalnim znakovnim jezicima (Milković, 2005 ; 2011 ; 2012). Nažalost, zbog današnjeg sustava obrazovanja gluhih, u kojem se hrvatski znakovni jezik zapostavlja ili, još gore, izjednačava sa simultanom znakovno-govornom komunikacijom (istovremeno znakovanje i govorenje, a to nije jezik), hrvatski znakovni jezik gubi svoju vrijednost i značaj. Cilj je ovog istraživanja bio usporediti gluhe učenike na zadacima razumijevanja pročitanog teksta s obzirom na modalitet jezika koji koriste. U istraživanju je sudjelovalo 54 gluhih učenika, oba spola, u dobi od 12, 7 do 20, 11 godina, od kojih je 29 koristilo samo hrvatski govorni jezik, a 25 možemo smatrati dvjezičnima budući da su koristili hrvatski znakovni jezik i hrvatski govorni jezik. Za potrebe istraživanja, kreiran je ispitni materijal, koji se sastojao od 20 kratkih priča, različite složenosti, te dvije vrste pitanja, neposrednih i posrednih, kojima se procjenjivalo razumijevanje. Priče i pitanja prezentirane su na pisanom hrvatskom jeziku te na hrvatskom znakovnom jeziku. Usporedbom dviju jezičnih podskupina, utvrđeno je da su jednojezični ispitanici postigli bolje rezultate u razumijevanju pročitanog teksta u odnosu na dvojezične ispitanike. Nadalje dvojezični gluhi ispitanici bili su bolji u razumijevanju priče na znakovnom jeziku nego u razumijevanju iste priče napisane na hrvatskom jeziku. Kvalitativne razlike između dvije jezične podskupine s obzirom na tip pitanja također su primjećene. Jednojezični ispitanici postigni su značajno bolje rezultate na neposrednim u odnosu na posredna pitanja, dok kod dvojezičnih sudionika nije bilo razlike u postignućima bez obzira na modalitet. Ovi rezultati ukazuju na potrebe kvalitativne promjene u pristupu odgoju i obrazovanju gluhe djece. Promjene koje su teorijski i znanstveno utemeljene ; slaba jezična znanja i akademska postignuća gluhe djece nisu nužno posljedica gluhoće, a jezični status hrvatskog znakovnog jezika potencijal je za razvoj gluhog djeteta.

gluhoća ; hrvatski znakovni jezik ; razumijevanje pročitanog

nije evidentirano