hrvatski

Bolesničko pomazanje u perspektivi bolničkog dušobrižništva i palijativne medicine

U povijesti Crkvi, oduvijek je bila prepoznata težnja da se duhovnom i humanom pratnjom, te primjerenom medicinskom i duhovnom skrbi, nastoje bolesnicima i umirućima olakšati tegobe egzistencijalnih patnji prouzrokovanih bolešću, kao i posljednji trenutci života. Od prvotnih se vremena, skrb za bolesne, smatrala djelom milosrđa i bila je „bitna značajka kršćanskog etosa življenja“. I u suvremenim okolnostima, živeći u vremenu u kojem nam opasnost gubitka zdravlja i iznenadne ili postupno nastupajuće smrti, dolazi iz mnogih domena kriznih situacija, epidemioloških izvora zaraze, prirodnih katastrofa, neizlječivih patologija, kroničnih i/li akutnih bolesti, sve zastupljenije populacije staračkog stanovništva podložnog degenerativnim bolestima..., neminovno se susrećemo s nužnošću intenzivnijeg pastorala bolesnika i primjene sakramenta bolesničkog pomazanja. Međutim, u aktualnoj pastoralnoj praksi, njegova primjena nailazi na niz mnogostrukih ispreplitanja:  od straha primjene do eshatološke nade ;  od realnog duhovno/biološkog- terapeutskog potencijala do magijsko-utopijskih očekivanja holističkih iscjeljenja ; ili  banalizirajuće primjene olakog udijeljenja za „psiho-somatsko blagostanje“ u okviru pojedinih karizmatskih okupljanja. Kako bi se revitaliziralo njegovo ispravno shvaćanje, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, naglašava da: „pastoral bolesnika treba staviti u širi okvir cjelokupne evangelizacije, tj. on treba osvijetliti pitanje bolesti i njezino značenje u otajstvu spasenja, odnos između bolesti i grijeha te kršćansko značenje trpljenja“. Tim se naglašava višestruka, «pluralna katehetska zadaća», koja se sastoji u ispravljanju nekih koncepcija. Prvotno je potrebno razlučiti višeznačnost samog etimološkog utemeljnja sakramentalnih sinonima, zastupljenih u povijesti teoloških disputa, u kojima se ovaj sakrament klatio od „rites de passage“ kao: „unctio infirmorum“, „extrema unctio“, „articulo mortis“, „sakramenta umirućih/izlazećih“, sakramenta („posljednjeg“) pomazanja, preko „sakramenta ozdravljenja“ pokoncilskog doba, do suvremenih vremena, u kojem ga se može slobodno predstaviti kao «odgađajući» sakrament, često i «ne/svjesnog primanja», napose u primjeni palijativne medicine, kod terminalnih bolesnika.

Sakrament bolesničkog pomazanja, bolničko dušobrižništvo, palijativna medicina

nije evidentirano