hrvatski

(Pre)ispitivanje nekih obilježja ispričavajuće krajnje nužde – odabrana pitanja preduvjeta i ograničavanja isprike

“Nije moguć zakon iz kojega bi sudac jednostavno mogao pročitati rješenje o krajnjoj nuždi.” Kontinuirani razvojni preobražaj krajnje nužde kao stožernog instituta kaznenog prava za sobom donosi brojna otvorena pitanja za judikaturu i jurisprudenciju. Recentan razvoj u Republici Hrvatskoj donio je djelomičnu ali značajnu transformaciju otprije usvojenog diferencijalnog učinka. Kazneni je zakon prihvatio promjenu tog učinka s dotadašnje opravdavajuće krajnje nužde i one koja oslobađa od kazne na opravdavajuću i ispričavajuću krajnju nuždu. Potonji predviđeni učinak dio je značajnijeg zahvata u hrvatsku kaznenopravnu dogmatiku pod utjecajem normativne teorije krivnje. Predmet ovog rada jesu odabrana otvorena pitanja ispričavajuće krajnje nužde koja se tiču preduvjeta i ograničavanja (odnosno isključenja) predviđenog pravnog učinka, a vezana su uz posebne dužnosti izlaganja opasnosti, skrivljenost krajnje nužde, specifičnost odnosa kolizijskih dobara, pružanje nužne pomoći te prikladna pravna dobra. Hrvatski je zakonodavac odlučio prihvatiti relativno ekstenzivno postavljenu ispričavajuću krajnju nuždu, stoga, poglavito u kontekstu nekih poredbenih rješenja, analiziramo prihvaćeni koncept i specifične smjerove moguće de lege ferenda promjene.

krajnja nužda ; ispričavajući razlozi ; kazneno pravo ; isključenje krivnje

nije evidentirano