hrvatski

Povijesne crtice iz hrvatskog veterinarstva od srednjeg vijeka do 19. stoljeća s posebnim osvrtom na pojavnost zaraznih bolesti domaćih životinja

Na današnjem prostoru Republike Hrvatske (RH) na srednjovjekovnim dalmatinskim otocima i u gradovima već od 13. stoljeća postoje zakonski propisi (statuti) koji reguliraju život zajednice, kao i odnos ljudi prema životinjama. U 18. stoljeću kako u Europi tako i na prostorima današnje RH, zarazne bolesti domaćih životinja desetkovale su stočni fond, posebno u govedarstvu. Uz goveđu kugu, bedrenica, metiljavost, bjesnoća, slinavka i šap, sakagija i druge bolesti stvarale su velike probleme stočarstvu koje je bilo važan preduvjet sigurnog opstanka ljudskih zajednica. Od 1770. godine liječnicima je, uz liječenje ljudi, bila obveza i suzbijanje zaraznih bolesti domaćih životinja. U suzbijanju zaraznih bolesti glavnu je ulogu imao podžupan, a u to doba suci su bili upravni činovnici. Stoga su kod pojave zaraznih bolesti domaćih životinja na teren išli veliki i mali sudac, a uz njih je obvezno bio prisutan i liječnik ili kirurg. Od 1771. godine u kotarevima je postavljen komesar, koji je išao na teren i izvješćivao sanitetsku komisiju. Za pojedine zarazne bolesti domaćih životinja upotrebljavali su se nazivi na latinskom jeziku: Lues animalium, Lues pecoris, Lues mali, Lues pecoris grassanti, Pulmonum exsccationis, Contagion, Morbus bovi, Animalium infectionem, Vulkgo metily i drugi, ali najčešće na njemačkom jeziku Viehseuche.

srednji vijek, zarazne bolesti domaćih životinja, veterinarstvo, povijest

nije evidentirano