hrvatski

Zanemarivanje djece rane i predškolske dobi: procjena učestalosti, kompetencije i edukacije odgojitelja te spremnosti prijavljivanja počinitelja

Zanemarivanje, odnosno nemarno postupanje ili propuštanje zadovoljavanja djetetovih potreba, kao i nedostatak odgovarajuće roditeljske brige i njege, može utjecati na fizički, emocionalni, intelektualni i socijalni razvoj i dobrobit djeteta. Cilj je ovog rada analizirati učestalost zanemarivanja djece rane i predškolske dobi na osnovu procjene odgojitelja i studenata predškolskoga odgoja, a potom i njihovu procjenu osobne edukacije, kompetencije i učestalost prijavljivanja počinitelja. U ispitivanju su sudjelovali odgojitelji i studenti ranoga i predškolskoga odgoja (N = 91). Za prikupljanje podataka, uz Upitnik sociodemografskih karakteristika ispitanika, korištena je Skala za procjenu učestalosti zanemarivanja i Skala samoprocjene kompetencije, edukacije i spremnosti za prijavljivanje zanemarivanja. Rezultati pokazuju da odgojitelji procjenjuju da je zanemarivanje djece relativno često, a ističu neke oblike edukativnoga, fizičkog (loša higijena, neadekvatna odjeća), emocionalnog (ne odgovaranje na emocionalne potrebe), a potom i medicinskoga zanemarivanja. Za razliku od njih, studenti procjenjuju da zanemarivanje djece nije često. Bez obzira na to što 34, 5% odgojitelja i 22, 5 % studenta smatra da o ovom problemu nisu dovoljno educirani, većina ih (95, 3 % odgojitelja ; 91, 7 % studenata) procjenjuje da su kompetentni za rad sa zanemarenom djecom. Iako je 76, 7 % odgojitelja, a 93, 8 % studenata iskazalo spremnost za prijavljivanje zanemarivanja, samo njih 20, 8 % to je i učinilo, a bili su to uglavnom odgojitelji s najviše godina radnoga staža. Problem zanemarivanja djece zbog svoje raširenosti, nedovoljne istraženosti i vrlo ozbiljnih posljedica zahtjeva više stručne pozornosti.

čimbenici rizika ; djeca rane i predškolske dobi ; odgojitelji ; posljedice zanemarivanja ; zanemarivanje

nije evidentirano