hrvatski

Dalmatinska pješačka pukovnija "Grof Lacy" br. 22 u Prvom svjetskom ratu

U monografiji je prikazana povijest pukovnije neposredno pred početak i tijekom Prvog svjetskog rata sve do njenog raspuštanja početkom studenog 1918. godine. Prvi svjetski rat je ostavio trajni trag u svjetskoj, europskoj i hrvatskoj povijesti. Tada ga je javnost tijekom i nakon rata imenovala kao Veliki rat, a kasnije po početku i nakon završetka Drugog svjetskog rata u historiografiji je nazvan Prvi svjetski rat. Austro Ugarska Monarhija, država pod čijom zastavom su se borile hrvatske postrojbe, nestala je nakon 1918. a nastala je nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Milijuni vojnika koji su položili svoje živote na raznim bojištima tog krvavog rata ostali su zaboravljeni. Sudbina mnogih poginulih i nestalih hrvatskih vojnika ni dan danas nije poznata, ostali su na nekim od bojišta, zajedničkim grobljima i spomen područjima, od Srbije i Galicije do Soče, Piave i Južnog Tirola. U uvodnom dijelu monografije govori se općenito o ustroju austrougarske vojske i vojno teritorijalnoj podjeli, načinu novačenja, mobilizaciji i brojčanom stanju cjelokupne vojske, o dalmatinskoj 22. pješačkoj pukovniji grof Lacy, formaciji, ustroju i podjeli u razdoblju od 1907. do Prvog svjetskog rata. Nadalje, se ukratko piše o pripremama za rat i planu vojnih ofenziva austrougarske vojske, mobilizaciji vojske, objavi rata te mobilizaciji, transportu, prisezi i zapovjednom stanju 22. pukovnije. Iz Dalmacije koja je bila u sastavu austrijskog dijela Dvojne Monarhije u ratu je sudjelovalo pet pješačkih pukovnija: 22. pješačka pukovnija, 23. domobranska pukovnija, 37. domobranska pukovnija, 23. pukovnija pučkog ustanka i 37. pukovnija pučkog ustanka te dva konjanička eskadrona. Najviše vojnika u odnosu na nabrojane pukovnije iz Dalmacije unovačeno je u 22. pješačku pukovniku grof Lacy. Jedna od ukupno 102 pješačke pukovnije zajedničke austrougarske vojske u potpunosti je bila unovačena i ustrojena od vojnika iz Dalmacije, prvenstveno iz benkovačkog, sinjskog, imotskog, makarskog i metkovskog kotara. Ubrzo početkom rata 22. pukovnija se počela popunjavati i iz onih kotara novačenja predviđenom za popunu u ratnu mornaricu, od otočnih mjesta Raba do Korčule i priobalnim mjesta od Zadra do Opuzena. Zbog toga ovu pukovniju nazivamo dalmatinska 22. pješačka pukovnija. Ona je imala svoju dugu povijest još od 1709. sve do 3. studenoga 1918. kada je nakon završetka rata i raspada Austro-Ugarske raspuštena. Pukovnija je nosila naziv vlasnika (počasnog) pukovnije a od 1888. carskom zapovjedi trajno se naziva prema grofu Lacyu. Službeni naziv 1914. je Infanterieregiment Graf von Lacy Nr. 22. odnosno pješačka pukovnija grof von Lacy br. 22. s kojim nazivom ulazi u Prvi svjetski rat. Nakon reorganizacije austrougarske vojske, krajem veljače 1918. dvije bojne su pridodane iz 22. pukovnije iz kojih je formirana 122. pješačka pukovnije. Ona je bila ustrojena od dvije trećine vojnika unovačenih iz Dalmacije. Ova bratimska pukovnije postojala je kratko vrijeme (osam mjeseci), samo posljednju godinu rata. Njeni položaji su bili na rijeci Piavi gdje je imala velike gubitke tijekom lipnja i srpnja 1918. godine. Dalmatinska pješačka pukovnija je bila jedina pukovnija iz Dalmacije u kojoj su službovali aktivni časnici i vojnici redovne vojske, dakle oni vojnici koji su u njoj služili redovni vojni rok od dvije godine. Časnički kadar u pukovniji je bio raznolik bili su zastupljene nacionalnosti iz svih dijelova Dvojne Monarhije. Najveći postotak časnika u 22. pukovniji bio je sastavljen iz njemačke nacionalnosti, dočasnički kadar su pak činili većinom Dalmatinci. Po nacionalnom sastavu vojnika, pukovniju su najvećim dijelom činili Hrvati. Prema vjerskoj pripadnosti bilo je 84% katolika (Hrvata) i 16% pravoslavaca (Srba). Njemački jezik je bio zapovjedni i službeni jezik u austrougarskoj vojsci ali je tzv. pukovnijski jezik bio hrvatskosrpski jezik. S obzirom na broj unovačenih, možemo tvrditi da je 22. pukovnija dala najveći broj vojnika a samim time i najveći broj žrtva tijekom rata. Svaka pješačka pukovnija austrougarske vojske je prema propisanom standardnu ustrojena od četiri do pet bojni a 22. pukovnija je u ljeto 1916. imala ustrojeno čak osma bojni. Ona je tijekom svih godina rata brojala oko 10 000 do 11 000 vojnika, osim u ljeto 1916. kada je preko 15 000 vojnika. Prema takvom izračunu u nepunih pet godina Prvog svjetskog rata u nju je moglo biti unovačeno preko 50 000 vojnika iz Dalmacije. Velike gubitke u ljudstvu popunjavani su kroz bojnu za popunu zvanu popunitbena bojna. Ova bojna je bila uporište za novačenje, obuku i pripremu vojnika koji su potom slani na bojište. Ulaskom u rat zapovjedništvo pukovnije se nalazilo u Mostaru a kasnije se tijekom rata selilo se na bojišta na kojima se pukovnija odnosno dio pukovnije nalazio. Samo je na početku rata pukovnija bila kompaktna, kasnije su njene bojne pridodavane različitim pukovnijama i brigadama pa čak i divizijama kao samostalne bojne. Pukovnija je na početku rata sudjelovala na Balkanskom bojištu (Srbija), zatim od svibnja 1915 preseljena na Jugozapadno talijansko bojište (Sočansko i Južno-tirolsko bojište), dok je jedino osma bojna sudjelovala na Istočnom (ruskom) bojištu (Galicija). U prvim mjesecima rata na Balkanskom bojištu plan austrougarske vojske da brzo porazi Srbiju i svoje postrojbe pošalje na Istočno bojište u Galiciju izjalovio se i u prosincu 1914. morali su se s velikim gubicima povući preko Drine i Save na teritorij Monarhije. U početku rata 1914. pukovnija sudjeluje na Srpskom (balkanskom) bojištu. Prvi sukob sa crnogorskom vojskom zbio se kod Okolišta 15. kolovoza a zatim je pukovnija napredovala i prešla crnogorsku granicu. Pukovnije je sudjelovala u drugom napadu austrougarske ofenzive prelaskom preko Drine u rujnu 1914., zatim u potiskivanju srbijanskih i crnogorskih snaga iz istočne Bosne u listopadu, u trećem napadu i posljednjoj ofenzivi u zapadnoj Srbiji od studenoga do početka prosinca i na kraju sudjeluje u povlačenju austrougarske vojske iz Srbije preko Save i u istočnu Bosnu u prosinca 1914. Ubrzo će 22. pukovnija, nakon ulaska Italije u rat na strani Antante u svibnju 1915., biti premještena na Jugozapadno talijansko bojište i tamo ostati do kraja rata. Pukovnija je s drugom, trećom, šestom i sedmom bojnom, sudjelovala u svih jedanaest ofenziva talijanske vojske, znanih kao Jedanaest sočanskih bitaka 1915. – 1917., na obrambenim položajima Podgora – Gorica i kasnije Zagora – Vodice. Sudjeluje i u dvanaestoj ofenzivi zajedničke austrougarsko-njemačke vojske u listopadu 1917. kod Kobarida i prodoru prema Udinama i Piavi. Posljednji položaji, prije povlačenja austrougarske vojske krajem listopada 1918., koje su držali ostaci 22. pukovnije bili su bili su na rijeci Piavi. Na Sočanskom bojištu odvijale su se teške i krvave borbe s velikim gubicima na obje strane. Pukovnija je imala najveće gubitke u Šestoj i Desetoj bitki na Soči. U Šestoj bitki je izgubljena gotovo cijela druga bojna i s njom zajedno zarobljen njezin proslavljeni zapovjednik dopukovnik Turudija. U Desetoj bitki na Soči 22. pukovnija je doživjela najveće gubitke u ratu. Tijekom nepuna četiri dana borbi od 14. do 17. svibnja 1917. na uzvisinama Zagora – Vodice, druga i treća bojna bile su potpuno uništene. Iz stroja je izbačeno (mrtvih, ranjenih i zarobljenih) 45 časnika i dočasnika te 2309 vojnika. Dio pukovnije, prva, četvrta, peta bojna i zapovjedništvo pukovnije je nakon nepune godine dana sa položaja na Sočanskom bojištu u travnju 1916. premještena na Južnotirolsko bojište (Valsuganu). Tamo je pukovnija u vrlo zahtjevnim i teškim zimskim uvjetima sve do veljače 1918. sudjelovala u planinskim borbama u dolini Adige, masive Meletta, Col del Rossa i zloglasnom kanjonu Val Franzela, kada je premještena u Venetsku nizinu na donju Piavu gdje je ostala do kraja rata. Posljednji položaji pukovnije su bili na San Donà di Piave i delti rijeke Piave. Tamo su tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1918. imali izvanredno velike gubitke, koliko u borbi toliko još više zbog malarije koja je zahvatila pukovniju. Zbog velikih gubitaka u ljudstvu stanje pukovnije s pet bojni, integracijom sedam preostalih satnija, svelo tek na dvije bojne. Jednako tako su zbog gubitaka prva i druga bojna iz 122. pukovnije integrirane u jednu bojnu. Obje pukovnije su nakon povlačenja krajem listopada s položaja na rijeci Piavi u konačnici raspuštene, 22. pukovnija 2. studenoga i 122. pukovnija 3. studenoga 1918. godine. U zadnjem dijelu monografije se u nekoliko naslova govori posebno o popunidbenoj ili dopunskoj bojni (Das Ersätzbataillon) u kojoj se vršila obuka vojnika i obavljala popuna pukovnije. S obzirom na gubitke i mnogobrojna dodijeljena odličja vojnicima i časnicima iz 22. pukovnije prikazani su statistički podaci gubitaka i ratnih odlikovanja u Prvom svjetskom ratu. Ukratko su prikazani oprema i naoružanja vojnika korištena u ratu kao i časničkom i vojničkom sastavu pukovnije. Na kraju se daje biografski pregled posljednjeg počasnog vlasnika 22. pukovnije i svih zapovjednika 22. pukovnije od početka do kraja Prvom svjetskom ratu. Prvi svjetski rat je bio uglavnom poziciono rat, koji se vodio u rovovima, kavernama i raznim improviziranim zaklonima koji su ‟čuvali glavu” svakom vojniku od razarajućih topničkih i minsko-eksplozivnih sredstava. U mnogima ofenzivama talijanske vojske na Sočanskoj bojišnici omjer bio tri, četiri ili pet prema jedan u korist napadača ali unatoč premoći zapovijed obrane je uvijek glasila ‟držati crtu obrane do posljednjeg čovjeka.” Život vojnika u ratu, osobito onoga na prvoj crti bojišta, uvijek je visio o niti između život i smrti. Svakodnevna izloženost granatama, mecima, napadima, bliskim borbamao i bolestima odnosila je velike žrtve, poginuli, ranjeni, nestali, razboljeli. O gubicima pukovnije ne mogu se dati pouzdani podaci ali su prema najbližim izračunima koje donosi Hukba iznosili između 7200 do 7800 poginulih i umrlih. Ukupni gubici 22. i 122. pukovnije (prema udjelu Dalmatinac), prema nepotpunim podacima do kraja 1918., iznosili su 15 739 ranjenih, nestalih, zarobljenih i poginulih vojnika. Surovi i krvavi rat, s beznadnim bacanjem iz rovova jedni na druge, upotreba do tada neviđenih ratnih oruđa i oružja, bojnog otrova i raznih drugih minskih i eksplozivnih sredstava dovela je do izrazito velikih žrtava i groznih načina umiranja vojnika na bojištu. O hrabrosti pripadnika 22. pukovnije svjedoči i 7365 raznih odličja, bez podataka za 1918., koje su zadobili na bojnom polju. Sudbina svih tih vojnika je malo poznata, mnogi su ostali ratni invalidi, mnogi od njih su nakon povratka preminuli od rana i iscrpljeni ratnim naporima. Danas u Dalmaciji ne postoji niti jedan spomenik niti spomen-ploča u znak poginulih pripadnika 22. dalmatinske pješačke pukovnije, a niti ostalih pukovnija iz Dalmacije. Jedini spomen poginulim pripadnicima 22. (i 122.) pukovnije je 12. rujna 1937. postavljena spomen-ploče u kripti kapelice (grobnici) maršala grofa Lacy u Neuwaldegger Parku danas Schwarzenbergparku u Beču. Na spomen-ploči piše: „U spomen poginulim herojima dalmatinske carske i kraljevske pješačke pukovnije grof von Lacy br. 22. 1914. – 1918.” Ovom monografijom se daje mali doprinos istraživanju hrvatske prošlosti u ‟Velikom ratu”, a ponajviše tome kako ne bi potpuno nestali u zaborav svi oni poginuli, umrli i nestali na bojištima, ne samo iz 22. dalmatinske pješačke pukovnije nego i svih ostalih hrvatskih pukovnija koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu. Zato je ova monografija upravo posvećena njima, čije su kosti razasute, neoplakane i neopjevane, za zaboravljene grobove svih hrvatskih vojnika poginulih u Prvom svjetskom ratu.

dalmatinska pješačka pukovnija br. 22 ; austrougarska vojska ; Prvi svjetski rat ; Balkansko (srpsko bojište) ; Jugozapadno talijansko bojište ; Sočasnko bojište ; Južno-tirolsko bojište ; rijeka Paive

nije evidentirano