hrvatski

Hrvatske nefinitne infinitivne klauze

Za razliku od mnogih drugih jezika (recimo engleskoga i njemačkoga) u kojima su nefinitne klauze općepoznata i općeprihvaćena gramatička činjenica, nijedna hrvatska gramatika, kao ni gramatike drugih štokavskih standardnih jezika, ne tumači infinitivne dopune kao zasebne klauze, već uvijek kao predikatne dopune, pod pretpostavkom da nefinitni oblici ne mogu samostalno tvoriti predikat, a posljedično ni rečenicu. U ovom ćemo radu metodologijom kognitivne gramatike (Langacker 1987, 1991, 2008, Taylor 2002, Belaj i Tanacković Faletar 2014, 2017) iznijeti argumente, kako sintaktičke (kontrola subjekta i objekta) tako i semantičke (opozicija tip / usidrena varijanta ; skupno / sekvencijsko promatranje, efektivna / epistemička razina referencije), u prilog tezi da se infinitiv kao jedan od nefinitnih oblika može smatrati zasebnom klauzom, a ovisno o značenju glagola koji dopunjuje. U tom ćemo smislu govoriti o predikatnom kontinuumu, odnosno predikatnoj hijerarhiji u rasponu od onih koji u svojoj strukturi uključuju neki od suznačnih glagola (modalnih i faznih), pa do onih koje tvore samoznačni glagoli. Budući da se kod predikata sa suznačnim glagolima i infinitivom ne može govoriti o dvjema zasebnim radnjama, u takvim ćemo konstrukcijama infinitiv tumačiti kao predikatnu dopunu. S druge strane, u konstrukcijama sa samoznačnim glagolima infinitiv ćemo tumačiti kao zasebnu klauzu. To se u prvom redu odnosi na neke relacijskoobjektne i namjerne (finalne) rečenice (npr. Čuli smo ih da / kako pjevaju / Čuli smo ih pjevati ; Obećao sam mu da ću doći na proslavu / Obećao sam mu doći na proslavu ; Svratili smo da vas pozdravimo / Svratili smo vas pozdraviti), pri čemu ćemo razlike između finitnih i nefinitnih klauza tumačiti već spomenutim semantičkim opozicijama.

nefinitne infinitivne klauze, finitne klauze, relacijskoobjektne i relacijskosubjektne klauze, namjerne klauze

nije evidentirano