hrvatski

LEKTORI NA RANOKRŠĆANSKIM SPOMENICIMA IZ SALONE I PARENCIJA

Posljednjih desetljeća istraživanja o glasnom čitanju u antici doživjela su veliki zamah, pri čemu se istraživači još nisu uspjeli složiti u vezi s načelnim i prethodnim pitanjem, a to je - je li se auditoriju naglas čitalo iz rukopisa ili se koristilo usmenom predajom ranije memoriranog teksta. Jedan od razloga nepostojanju konsenzusa je i onaj da ne raspolažemo antičkim tekstom koji bi izvijestio o eventualnim propisima za čitanje naglas, za glasno čitanje. Većina stručnjaka je suglasna da je pitanje usmenosti bilo inscenirano za bolje posredovanje sadržaja tekstova te da se glasno čitanje, bilo za publiku, bilo za sebe, zadržalo tijekom cijele antike kako tijekom određenih kultnih radnji, tako i tijekom privatnih, javnih i službenih okupljanja. Profesionalni čitači djelovali su i u ranom kršćanstvu gdje su se pojavili kao ranocrkvena služba lektora (čitača) krajem 2. st. ili početkom 3. st., o čemu svjedoči Tertulijan (160. – 240.) u djelu De praescriptione hereticorum (41.8). U Saloni i Parenciju pronađeni su natpisi koji spominju ranokršćanske lektore. Cilj ovoga rada je uklopiti te natpise u do sada poznate činjenice o toj zanimljivoj ranokršćanskoj službi i kontekstualizirati ih u odnosu na aktualna istraživanja o javnom čitanju u antici.

rano kršćanstvo, liturgija, čitanje naglas, lektor, Salona, Parencij

nije evidentirano