hrvatski

Janko Tombor - književnik i političar

Monografiju o Janku Tomboru autori su podijelili na dva dijela. Prvi je dio posvećen književnom, a drugi političkom radu ovog hrvatskog književnika, političara i katoličkog svećenika slovačkog podrijetla. U prvom poglavlju autori lociraju mjesto Janka Tombora u dosadašnjoj povijest hrvatske književnosti, od studije kojom je Nikola Andrić još za Tomborova života revalorizirao njegov književnih rad (1906.) do novijih književnopovijesnih radova (K. Boras, M. Šimundić, M. Ćurić) i objavljivanja sabranih djela Janka Tombora (2008.). Iako se u tom razdoblju može pratiti određeni konsenzus o vrijednosti Tomborova književnog djela, napose njegovih proza objavljenih za vrijeme neoapsolutizma, do ove monografije još nije objavljena studija koja bi dala sustavni pregled Tomborovog književnog, publicističkog i kulturnog rada. Drugo poglavlje, naslovljeno „U Banskoj Bystrici i Pešti“, daje pregled Tomborove biografije do njegovog dolaska u Đakovo u listopadu 1846., s naglaskom na Tomborove aktivnosti u krugovima mladih slovačkih preporoditelja za vrijeme boravka u biskupskom seminaru u Banskoj Bystrici i na studiju teologije u Pešti, njegove veze s hrvatskim bogoslovima u Pešti, te na Tomborove članke u Štúrovim „Narodnim novinama“, zbog kojih je bio prisiljen preći na studij u Đakovo. Središnje poglavlje ovog dijela knjige, „Književni rad Janka Tombora“, podijeljeno je u četiri dijela. U prvom autori opisuju okolnosti Tomborovog boravka u đakovačkom sjemeništu, u kojima su nastali i njegovi prvi pozvati književni pokušaji - šaljivi igrokaz Dva meštra i putopis na slovačkom „Ohlasy Slováka zo Slavónie“, objavljen u Orlu tatranskom od 21. svibnja i 1. lipnja 1847., na čiju je književnu vrijednost u kontekstu razvoja slovačkog putopisa upozorio Zlatko Klátik u monografiji Vývin slovenského cestopisu (1971.). Drugi je dio posvećen Tomborovoj poeziji, koja je u povijesti književnosti do sada zapostavljana u odnosu na njegove novele. Na temelju versifikacijske i sadržajne analize sedamnaest do sada poznatih Tomborovih pjesama autori izvode opće značajke ovog dijela njegovog književnog opusa. Tomborovom poezijom dominira čežnja za rodnim krajem, značajan broj pjesama može se identificirati kao pejzažna refleksivna lirika, s jezičnog aspekta u pjesmama je bio blizak narodnom jeziku svoga novog slavonskog zavičaja, s versifikacijskog je aspekta bio sklon izmjeni dužih i kraćih stihova, a autori ističu i sklonost obliku sesta rima, kako ga je definirao P. Pavličić. Autori su se ovdje osvrnuli i na Tomborove prijevode Puškina i Deržavina, te na probleme autorstva nekih pjesama i prijevoda koji su pripisivani Tomboru. U trećem su dijelu na temelju naratološke analize šest Tomborovih pripovijesti autori detektirali tipska mjesta (uvodni opisi ambijenta, početna napetost pripovijednih svjetova, dramatičan događaj kao središnja točka naracije, pripovijedni postupak vraćanja u prošlost, epilog koji okončava priču) na kojima je Tombor zasnovao narativnu gramatiku svojih proza. Četvrti je dio posvećen Tomborovoj publicističkoj djelatnosti. Dok je književne tekstove objavljivao uglavnom u Nevenu, publicističke je slao u različite periodičke publikacija. Oni zbog svoje raznolikosti izmiču pokušajima sistematizacije, kako sa sadržajnog tako i sa stilskog aspekta. Sa sadržajnog, zato što pokrivaju širok spektar tema, od trenutnih ratnih i političikih zbivanja preko geografije do crkveno-ekonomske problematike. Sa stilskog, zato što je, ovisno o temi, upotrebljavao različite diskurse, od putopisnog do znanstvenog, te zato što ih je objavljivao na tri različita jezika: hrvatskom, slovačkom i njemačkom. Četvrto je poglavlje posvećeno recepciji i prijevodima Tomborovih djela u Slovačkoj i Češkoj. U drugom dijelu knjige autori razmatraju politički segment Tomborove javne djelatnosti, a toj su temi dosad hrvatska historiografiji i publicistika pridavali znatno manje pozornosti negoli književnom. Autori koji su se bavili Tomborom u pravilu su bili književni povjesničari, u svojim su se radovima nužno doticali i njegove političke djelatnosti, ali svi ti osvrti bili su kvalitetom slabiji od osvrta na Tomborov književni lik i djelo. Karakteristično je, također, da je u leksikonima i enciklopedijama Tombor prvenstveno zastupljen temeljem književnoga kriterija, dok se njegovo desetljeće na hrvatskoj političkoj sceni jedva spominje ili uopće ne spominje. U petom, uvodnom poglavlju, naslovljenom „Tombor kao političar“, progovara se o prisutnosti Tombora kao političara u hrvatskoj historiografiji i publicistici, s posebnim osvrtom na prisutne kontroverze i nejasnoće. U šestom poglavlju, „Politički počeci“, analiziraju se politički istupi i pogledi Janka Tombora do njegove prve saborske kandidature, a naročita se pozornost posvećuje Tomborovu odnosu s đakovačkim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom. Sedmo poglavlje bavi se Tomborom kao župnikom u srijemskoj župi Erdevik te se nudi analiza složene multietničke i multikonfesionalne sredine u kojoj je gotovo četrnaest godina (1862.-1875.) djelovao kao župnik i kojem razdoblje se odvijala i glavnina njegove političke karijere. U osmom, središnjem poglavlju ovoga dijela knjige, „Zastupnik u hrvatskom Saboru“, analiziraju se okolnosti Tomborovih saborskih kandidatura i izbora u Sabor u razdoblju 1867.-1878., njegova saborska i ukupna politička djelatnost i nazori. Osobita je pažnja pridana promjeni političkih pogleda ; od oštroga protivnika sustava zasnovanog Hrvatsko- ugarskom nagodbom, do odluke da 1870- ih godina stane uz većinu hrvatske Narodne stranke te Ivana Mažuranića koji je 1873. postao hrvatski ban. Takav ga je politički izbor postupno doveo u sukob s biskupom Strossmayerom koji se povukao iz politike te bio mišljenja da su Mažuranić i Narodne stranka suviše popustljivi prema Mađarima. Od 1872. do 1878. Tombor je bio hrvatski delegat u Zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru, odnosno Ugarskom saboru u Budimpešti, a razmjerno zamjetna uloga u tomu zakonodavnom tijelu pripala mu je zahvaljujući činjenici da je bio izvrstan poznavatelj mađarskoga jezika („bez premca u magjarštini“), za razliku od goleme većine ostalih hrvatskih delegata. U Budimpešti je Tombor opetovano bio biran za tajnika Sabora, a tom aspektu njegova političkog rada posvećeno je deveto poglavlje knjige („Delegat u Zajedničkom ugarsko- hrvatskom saboru 1872.-1878.“). U središtu interesa desetoga poglavlja jest Tomborov sukob sa Strossmayerom i biskupovo prebacivanje Tombora na župu u Piškorevcima („Sukob s biskupom Strossmayerom i prelazak u Piškorevce“), dok se jedanaesto poglavlje bavi posljednjim značajnijim Tomborovim političkim istupom, kada je zahvaljujući (i) pritisku od strane Strossmayera propao kao kandidat na saborskim izborima 1878. godine („Poraz na saborskim izborima 1878. godine“). U dvanaestom poglavlju, naslovljenom „Posljednje godine“, obrađuje se posljednja faza Tomborova života, nakon povlačenja s javne scene, a riječ je o temi o kojoj se dosad vrlo malo znalo. Trinaesto poglavlje („Nekrolozi o Tomboru“) razmatra napise koji su se u tisku pojavili nakon Tomborove smrti. U četrnaestom poglavlju autori govore o memoriji na pjesnika i političara Janka Tombora, ponajprije u đakovačkoj sredini, a na samom kraju slijede „Prilozi“ koji sadržavaju tri dosad nepoznata Tomborova politička teksta s konca 1860-ih godina, te bibliografiju do sada poznatih objavljenih tekstova Janka Tombora.

Janko Tombor, Narodna stranka, hrvatska književnost, 19. stoljeće

nije evidentirano