hrvatski

Bakarićev koncept socijalističke (hrvatske) nacije – između komunističkog neo-romantizma i samoupravnog ustavnog patriotizma

Lenjinistički koncept nacije i socijalističkog patriotizma razumljenog kao privrženost progresivnim nacionalnim tradicijama i socijalističkom društveno- političkom poretku stavio je naciju u središte ideologije i politike komunizma. Iako zamišljen kao suprotnost buržoaskom nacionalnom identietu, komunistička politika nacije zbog legitimacijskih potreba gradila se na konceptu „komunističkog neoromantizama“, što je predstavljalo komunističku apropoprijaciju građanskog nacionalnog master-narativa. Dotični neromantizam bio je jedan od glavnih legitimacijskih aspekata kako ratnog partizanskog pokreta, tako i poratne vlasti. Njegova jezgra bila je prikaz komunista kao utjelovljenja stoljećima duge borbe južnoslavenskih naroda za nacionalnu i socijalnu emancipaciju. S uvođenjem samoupravljanja Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić krenuli su s razvojem SFRJ kao kohezijske zajednice socijalističkih samoupravnih nacionalnih republika, gdje bi likvidacija ostataka klasnog društva dovela do pretvaranja (etničkih) južnoslavenskih nacija u nacionalne zajednice radnih ljudi, gdje radni čovjek nije čovjek radničke klase, već državljanin besklasne političke zajednice. Bakarić je samoupravnu hrvatsku naciju zamislio istovjetnu granicama SR Hrvatske, gdje bi nacija počivala na kombinaciji socijalističkog ustavnog patriotizma i zajedničke socijalističke državljanske kulture. Međutim, kako je koncept samoupravne nacije bio prilično apstraktan, a u političkoj se praksi prije svega očitovao kao suprotstavljanje „velikodržavnom“ federativnom centralizmu s nastavkom izgradnje nacije na temelju komunističkog neoromantizma, doveo je do suprotnog učinka od željenog: jačanja etničkih nacionalizama, koji su svoje uporište upravo nalazili u „komunističkom neoromantizmu“.

Vladimir Bakarić ; komunizam ; izgradnja nacije ; Hrvatska ; samoupravni nacionalni identitet

nije evidentirano