hrvatski

Implementacija građanske kodifikacije i institucionaliziranje odvjetništva - advokature u pravni sustav Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, s osobitim osvrtom na ugovorni odnos odvjetnik – klijent

Putem prikazanog pregleda privatnog ili građanskog prava jasno je da je ono imalo neprekinuti kontinuitet od rimskih vremena, pa preko srednjovjekovnog „ponovnog otkrića“ rimskog privatnog prava uz sudjelovanje kanonskog prava i više pravnih škola od XVI. do XIX. stoljeća, sve do građansko – buržoaskih kodifikacija s početka XIX. stoljeća. Nakon nastanka Corpusa iurisa civilisa ili Justinianove kodifikacije rimskog privatnog prava, što se može i danas smatrati jednim od najvećih znanstvenih poduhvata u povijesti čovječanstva uopće, narodima koji su već ovdje živjeli i onima koji će tek doći na europsko kopno u sljedećim stoljećima, prikupljen je i očuvan gotovo tisućljetni razvoj rimskog privatnog prava i njegov sustav za budućnost. Rimsko pravo je presudno utjecalo na uniformiranje prava u pojedinim državama i prestanku pravnog partikularizma što je bio karakterističan za feudalni društveni poredak. Svojom dugovječnošću, rimsko pravo je nesagledivo pomoglo ulaženju u novu eru društvenih odnosa – buržoaskih društvenih odnosa, što su bili popraćeni novim građansko - pravnim sustavom. Ovim radom se nastojaolo prikazati i dokazati da je to privatno rimsko pravo bilo u uskoj vezi, ili bolje rečeno u simbiozi s, ne samo sudstvom, što je samo po sebi razumljivo i logično, nego i s advokaturom – odvjetništvom. Slično, i odvjetništvo ima svoje ishodište i kontinuitet u antičkim vremenima i traje do suvremenog doba u kojem živimo. U sadašnjem vremenu se sve više i doživljava kao nešto bez čega suvremeni čovjek ne može. Vrijeme u kojem živimo i zakonodavno - administrativna djelatnost države i nižih oblika vlasti, naprosto prisiljavaju gotovo svaku fizičku osobu (dakako i pravnu) da se susretne s oblicima pravne pomoći što je pružaju odvjetnici. Zbog ogromne količine propisa što se donose na različitim razinama, odvjetnička pravna pomoć se čini sve nužnijom. Uslijedio je povijesni pregled razvoja advokature od antičke Grčke, preko rimske klasične i postklasične advokature, kao i povijest odvjetništva na hrvatskim prostorima. Rad se nakon toga bavi nastankom prvih kodifikacija privatnog prava u Europi. Prva prava i nesumnjivo najvažnija kodifikacija privatnog prava u Europi je Le Code Civil Français. Zakonik pod imenom Code Civil Français, usvojen je dana (21.)31. III. 1804. , dok je ponovno objavljen 1807. , kao Code Napoléon. Bio je to izraz potpuno novog doba, pisan jednostavnim i razumljivim jezikom. Radna komisija za izradu građanskog zakonika rukovodila se načelom da se zakonski tekst mora bazirati na jednostavnosti izraza, bez obzira na složenost pravnog instituta, kako bi taj zakon bio bliži što većem broju građana Francuske Republike. Ovaj zakon zbog jasnoće svojih normi, čistoće jezika i odličnog stila, najviše je utjecao na slične zakone drugih zemalja. Slijedio je (Allgemeine Bürgerliche Gesetzbuch), Austrijski građanski zakonik ili Opći građanski zakonik (OGZ), što je proglašen 1. VI. 1811., a stupio na snagu 1. I. 1812. Ovaj zakonik je sukcesivno stupao na snagu u drugim dijelovima carstva, što se nisu ubrajali u austrijske (Habsburške) nasljedne zemlje. Tako je stupao na snagu od 1812. , tijekom 1814., 1815., 1816., 1817., sve do 1852. i 1853. U Dalmaciji, Istri i Vojnoj krajini, OGZ je stupio ranije, dok je u Hrvatskoj i Slavoniji proglašen 20. studenoga 1852. , a stupio je na snagu 1. svibnja 1853. Ovaj zakon temelji se na rimskoj – Gajevoj podjeli i izlaganju građanskog prava (personae ; res ; actiones). Zakonik je razmjerno kratak sa svojih 1502 §§. U svojoj dugovječnosti, doživio je - za vrijeme trajanja države gdje je nastao tri novele i to 1914., 1915. i 1916. Ove novele se nisu primjenjivale na istočni dio Monarhije, pa je u hrvatskim zemljama nakon propasti Austro – Ugarske Monarhije postojala dvojna primjena OGZ-a. U Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji se primjenjivao novelirani OGZ-e, dok se u Hrvatskoj i Slavoniji primjenjivao OGZ-e bez uvedenih novela. Još dok OGZ nije u svojoj primjeni obuhvatio cijelu Monarhiju, uveden je Provizorni odvjetnički red 1849. Nedugo kasnije, za Hrvatsku i Slavoniju, donesen je novi Odvjetnički red od 24. srpnja 1852. , što je proglašen za Ugarsku, Hrvatsku, Slavoniju, tamiški Banat i srbsku Vojvodinu, s izuzetkom Vojne krajine, a stupio na snagu 1. siječnja 1853. U Dalmaciji i Istri je Provizorni odvjetnički red ostao na snazi sve do stupanja na snagu Odvjetničkog zakona od 6. srpnja 1868. , što je stupio na snagu 1. I. 1869. godine. Služba odvjetništva je napokon suvremeno uređena, u skladu sa zakonskim propisima novog građanskog zakonika. Odvjetništvo još nije bilo tim prvim modernim zakonima o odvjetništvu (Provizornim odvjetničkim redom iz 1849. i Odvjetničkim redom od 24. srpnja 1852. ), slobodno u skladu s principima slobode i neovisnosti što su nužni za normalno i nepodložno djelovanje odvjetništva ili u skladu sa shvaćanjima demokratskog društva. Ovi zakoni su u vrijeme donošenja bili suvremeni, aktualni i napredni. Protjecanjem vremena, velika je pogrješka što se Odvjetnički red od 24. srpnja 1852. , nikada nije osuvremenio unatoč stalnim zahtjevima hrvatskih i slavonskih odvjetnika. Primorski odvjetnici, koji su pripadali zapadnom dijelu Monarhije, bili su sretniji, jer je njihov novi Odvjetnički zakon iz 1868. , bio znatno suvremeniji od Odvjetničkog reda iz 1852. , a neke temeljne odrednice odvjetništva je upravo tada i ozakonio. Prije svega, to je bila neovisnost u odnosu na sudbenu i izvršnu vlast, te čvrsta komorska organizacija odvjetnika na nekom području. Advokatura je u toj implementaciji građanskog zakonika, a time i privatnog prava u Hrvatsku i Slavoniju imala nemjerljivu ulogu. Da bi OGZ zaživio u pravnom životu i da bi našao primjenu u privatnom pravu među građanstvom, zasluga je advokature. Putem poglavlja ovog rada smo dokazali neraskidivu povezanost prava što je preživjelo stoljeća – privatnog prava s odvjetništvom – advokaturom. Povijesni procesi nastanka velikih građanskih kodifikacija u Europi, posebice austrijske kodifikacije građanskog prava, što je znatnije obrađena, samo su prikazali i uzajamno prožimanje primjene građanskog prava i odvjetništva. Odvjetnici radom sa svojim klijentima što pretežito rezultira sudskim postupcima izravno kao instrument svojeg rada rabe privatno pravo sabrano u građansku kodifikaciju i zbog toga su prvi i osnovni pronositelji građanskog prava u njegov stvarni život.

građanske kodifikacije ; odvjetništvo – advokatura ; Odvjetnički red iz 1852. g. ; pravni sustav ; organizacija sudova ; ugovorni odnos

nije evidentirano