hrvatski

Filozofsko-teološki korijeni pojma solidarnosti u misli Ivana Pavla II.

Iskustvo postojanja i djelovanja zajedničko je svim ljudima, i pomoću toga iskustva učimo o našoj ljudskoj naravi i njenoj složenosti. Činjenica da čovjek živi i postoji zajedno s drugima upućuje nas na stvarnost koju zovemo ''zajednica'' ili ''društvo''. Cilj bivanja i zajedničkog djelovanja je opće dobro. Briga za ljude nije samo filozofsko ili sociološko pitanje nego i religijsko, odnosno, još preciznije, teološko pitanje. Kao odgovor na teške i složene prilike u Europi i svijetu uzokovane dvjema glavnim ideologijama, kapitalističkom individualizmu 18. stoljeća i komunističkom kolektivizmu 19. stoljeća, Katolička Crkva počela je razvijati vlastiti socijalni nauk. Najsnažniji zamah socijalnom nauku Crkve dao je papa Ivan Pavao II. Njegovo filozofsko istraživanje i teološka vizija utemeljena na II. vatikanskom saboru, posebno na dokumentu Gaudium et spes, poslužili su mu da iznese kritiku fenomenoloških i političkih korijena solidarnosti i ponudi novi antropološki okvir u kojem kršćanska solidarnost igra važnu ulogu u ostvarenju božanskog plana za sve ljude. Praktični vidovi ovoga objavljeni su u socijalnim enciklikama Ivana Pavla II. U tom kontekstu promotrit ćemo solidarnost kako na globalnoj razini tako i u našem hrvatskom kontekstu. Solidarnost je mogući put, način za prevladavanje razlika i rješavanje problema. Ona je okrenuta djelovanju bez negativnih konotacija i mogućih suprotstavljanja i sukoba, bivajući tako poziv na življenje Evanđelja u praksi.

filozofija, teologija, solidarnost, socijalni nauk crkve

nije evidentirano