hrvatski

Činitelji prihvaćanja javnih usluga e-participacije u Republici Hrvatskoj

Informacijsko-komunikacijska tehnologija (IKT) s naglaskom na Internet i sve brojniji informacijski sustavi (IS) omogućuju brže, bolje i kvalitetnije društveno djelovanje. Prepoznala je to i država pa se elektroničkom upravom (e- upravom) naziva pružanje usluga građanima od strane državnih tijela koristeći informacijsko- komunikacijske tehnologije. Elektronička demokracija (e- demokracija), usmjerena na transformaciju političkog sustava, predstavlja jedan od glavnih strategijskih ciljeva te elektroničke uprave [55]. Elektronička participacija (e-participacija), kao dio elektroničke demokracije, posebna je vrsta usluge elektroničke uprave usmjerena na povećanje sudjelovanja građana u procesu donošenja političkih odluka i samim time unapređenja demokratskih procesa [2]. Naime, unutar klasičnog oblika demokracije, jedini participativni element jest sam čin glasanja koji predstavlja „delegiranje odluka ljudima ili strankama i samim time suzdržavanje od daljnjeg utjecaja na političke odluke“ [99]. Povijest poznaje i direktne oblike demokracije koji razvojem modernih informacijsko-komunikacijskih tehnologija ponovno dobivaju na važnosti. No usprkos ubrzanom razvoju tehnološke osnovice (Web 2.0 aplikacije), građani se i u 21. stoljeću osjećaju isključeno iz političkog života i utjecaja na političke odluke, odnosno umrežene tehnologije još uvijek nisu efikasan predvodnik demokratskih procesa [66]. Iako pregled literature pokazuje veći broj radova vezano uz e-participaciju (što govori i o aktualnosti teme), mali je broj istraživanja čimbenika utjecaja (eng. factors) na namjeru korištenja javnih usluga e-participacije u Republici Hrvatskoj. S toga, osnovni je cilj ovoga rada identificirati čimbenike utjecaja na namjeru korištenja i razviti okvir za mjerenje namjere korištenja javnih usluga e-participacije iz perspektive građana Republike Hrvatske kao korisnika, kao i ispitati strukturu potreba za raznim stupnjevima javnih usluga e- participacije. U tu svrhu predstavljeni model istraživanja ispituje povezanost sedam nezavisnih varijabli s namjerom korištenja javnih usluga e-participacije. Rad daje empirijsku evaluaciju proširenog Davis- ovog Modela prihvaćanja tehnologije s konstruktima Teorije planiranog ponašanja i Modela povjerenja. Posebna pažnja posvećena je razvoju mjernog instrumenta istraživanja, odnosno za potrebe empirijskog istraživanja i testiranja hipoteza razvijen je upitnik s 36 čestica Likertovog tipa mjerenih na ordinalnoj ljestvici s pet stupnjeva. U glavnom istraživanju podaci su prikupljeni metodom anketiranja i to na uzorku od 400 ispitanika na području Republike Hrvatske. Valjanost predloženog strukturalnog modela za mjerenje povezanosti predloženih čimbenika s namjerom korištenja javnim uslugama e- participacije ispitana je primjenom metode parcijalnih najmanjih kvadrata modeliranja strukturalnim jednadžbama (engl. Partial Least Squares Structural Equation Modeling, PLS-SEM) te su testirane hipoteze. Rezultati istraživanja potvrdili su pozitivno i značajno tri od sedam hipoteza, odnosno rezultati pokazuju da postoji pozitivna i statistički značajna povezanost između „Očekivane korisnosti“, „Očekivane kontrole ponašanja“ i „Povjerenja u Internet“ s namjerom korištenja javnim uslugama e- participacije.

E-uprava, Uprava 2.0, Web 2.0, E-demokracija, E-participacija, TAM

nije evidentirano