Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 105885

Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet


Brković, Milko
Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet, Mostar: Crkva na kamenu, 2002 (monografija)


Naslov
Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet
(Medieval Bosnia and Hum - Identity and Continuity)

Autori
Brković, Milko

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Crkva na kamenu

Grad
Mostar

Godina
2002

Stranica
266

ISBN
953-154-329-1

Sažetak
Osnovna je sastavnica kasnije višejedinične srednjovjekovne države Bosne sam njezin teritorij, koji se prostirao oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke. Bila je to manja upravna jedinica, Porfirogenetova zemljica, jedna od rubnih starohrvatskih banovina, upravna jedinica koja je često mijenjala lokalne i vrhovne vladare, koja je međutim kasnije postala matica i uza se vezala nekoliko, od same sebe većih, upravnih ili državnih sastavnica, od kojih će neke manje a druge više zadržati svoju neovisnost o banu ili kralju. U tome je svakako prednjačio Hum. Osnovne pripadnosti srednjovjekovne Bosne i Huma, dijela hrvatskoga povijesnog prostora, u identitetu hrvatskog naroda i kontinuitetu njegove srednjovjekovne državnosti sadržane su u prvom redu unutar političkog, vjerskog i kulturnog zbivanja na tim prostorima. U tim trima cjelinama sadržan je veći broj pojedinačnih elementa, kao što su zemljopisni prostor, narod, vlast, jezik, vjerovanje, običaji, kulturna baština, katoličanstvo i drugo. Zemljopisni pojam Bosne i Huma označava prostor na kojem su nastale državne tvorevine hrvatskog naroda, za koje se sve više čuje nakon izumiranja starih hrvatskih narodnih vladara (kraljeva) i ulaska Hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom (1102.). Od samog doseljenja Hrvata na ove prostore, odnosno od VII. st. pa nadalje teritorij srednjovjekovnog Huma i Bosne naseljen je slavenskim odnosno hrvatskim življem, koji međusobno komunicira svojim jezikom, običajima i načinom življenja te postupno biva pokršten. Štoviše, osim kraćih razdoblja, cijelo je vrijeme sastavni dio teritorija države hrvatskih narodnih vladara, bez obzira na to što mu je, duže, kraće ili povremeno vrhovni suveren bio bizantski, franački ili kasnije ugarski vladar. Sam čin unije Hrvatske i Ugarske u osobi zajedničkog kralja s dvjema krunama sam po sebi uključuje i teritorij Huma i Bosne u takvu državnu zajednicu. Ugarsko-hrvatski kralj uključuje teritorij Huma i Bosne u svoje kraljevstvo preko Hrvatskog Kraljevstva, a nikako nekim “ preskakanjem” , kojega nema u srednjem vijeku. Svi kasniji sukobi sa svojim suverenom, ugarsko-hrvatskim kraljem, pa i težnja bosansko-humskih banova i kraljeva za što većom samostalnošću, koja ponekad odstupa od hrvatskog kontinuiteta, samo su posljedice političke težnje za samostalnošću narodne vlasti, a nikako postojanje drugog naroda doli hrvatskog unutar toga hrvatskog dijela kraljevstva post tisuću sto drugaške državne zajednice. Poput prethodnih hrvatskih kraljeva i bosansko-humski imaju po dva imena, jedno narodno hrvatsko a drugo kršćansko. Početak lokalne srednjovjekovne bosanske vlasti, u pravom smislu riječi, počinje upravo u doba kad bosanski banovi dobivaju ili osvajaju okolne teritorijalne i upravne jedinice. Bosanska banska i kraljevska vlast, a time i država, bila je najjača kad su na budimskom dvoru bile najveće smutnje i kad je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo slabilo. Tek se u kasnijim izvorima za srednjovjekovnu Bosnu uz hrvatski narod nailazi i na pojam Vlaha. Kratko rečeno, nakon 1102. b&igrave ; ; ; lo hrvatske narodne vlasti oživljava na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne u osobnosti bosansko-humskih banova i kraljeva hrvatske narodne krvi. Taj vid kontinuiteta i identiteta okrutno prekidaju Turci. Zbog njih dolazi do diskontinuiteta vlasti i ograničenosti identiteta uopće. Identitet i kontinuitet vjere hrvatskog naroda na tim prostorima nisu mogli ni Turci potpuno prekinuti. Unutar vjerskih zbivanja kršćanstvo postoji tu i prije Hrvata. Njihovim pak doseljenjem započinje postupno pokrštavanje, a time i postupna civilizacija. U razdoblju već formiranih državnih jedinica Huma i Bosne unutar veće cjeline, a to i opet nakon 1102., kršćanstvo je na tim prostorima udomaćeno. Uz crkveni latinski jezik, na tom se prostoru u liturgiji upotrebljava i hrvatski. Kao u primorskim krajevima i starim središtima Hrvatske tako se i u Humu i Bosni upotrebljavaju narodna hrvatska pisma, najprije glagoljica, nešto kasnije bosanica, a jedno razdoblje i uporedo glagoljica i bosanica. Prva je starija i više je crkveno hrvatsko pismo, dok je druga više pismo svjetovnog komuniciranja. Nije slučaj što se ta dva pisma upotrebljavaju samo i istovremeno na povijesnom prostoru središnje stare Hrvatske, Huma i Bosne. Toga nema kod susjednih slavenskih naroda, na primjer Srba. Narod srednjovjekovne Bosne i Huma nije kršćanstvo primio nasilu, prisilom, kao što se tu na kraju srednjeg vijeka, dolaskom Turaka, islam ponajviše širio nasilnim metodama. Taj se vid kontinuiteta i identiteta hrvatskog naroda i državnosti na prostoru Huma i Bosne nastavlja zadugo poslije srednjeg vijeka, do danas. On je jedan od najsigurnijih vidova kontinuiteta i identiteta hrvatskog naroda na tim prostorima, jer se po njemu vrlo lako i retroaktivno može doći do njegova samog početka. Problematičnost postojanja bosansko-humske kršćanske zajednice tijekom cijelog srednjeg vijeka smanjuje se i činjenicom što ta zajednica nije bila srpsko-pravoslavna. Naime, papinski izaslanici nikad ne interveniraju u pravoslavnim zemljama. Na temelju izvora strane provenijencije, koji ni do danas, kao ni strana literatura, nisu pretrpjeli znanstvenu kritiku, stječe se dojam da su bosanski i humski kršćani krivovjerci. Međutim, na temelju domaćih izvora, osobito srednjovjekovnih isprava bosanskih i humskih vladara, tu nema krivovjerja, pa će autor u tom smislu i usmjeriti svoju pozornost. Problem je nastao u krivom tumačenju vjere bosanskih i humskih kršćana, odnosno Crkve bosanske, od strane stranih teologa i izvora. Kamen spoticanja bio je narodni, slavenski ili hrvatski jezik u liturgiji te Crkve, kao što je to, uostalom, bio kontinuirano i u Crkvi među ostalim Hrvatima, i stoga njezino opiranje tadašnjoj politici ugarske crkvenosvjetovne vlasti. U svakom slučaju i katoličanstvo i navodno krivovjerje Crkve bosanske kontinuitet su i identitet hrvatske katoličke Crkve u Bosni i Humu. S problemom se hrvatskog “ krivovjerja” susrećemo već u dalmatinskim gradovima i krajevima stare Hrvatske od Splitskih crkvenih sinoda u doba kralja Tomislava 925. i 928. godine, zatim god. 960. i 1063., kad se pod prijetnjom izopćenja izričito zabranjuje rediti Slavene (Hrvate) koji ne znaju latinski jezik, pa nadalje. Štoviše, pojedini pape hrvatsku crkvenu liturgiju nazivaju barbarskom. Sličan je problem u Crkvi nastao već u tako nazvanom Focijevu raskolu god. 867., kada taj carigradski teolog zastupa jednake crkvene ovlasti i neovisnost carigradskog patrijarha od rimskog pape, a svoj vrhunac dostiže u velikom crkvenom raskolu 1054. godine, čije će posljedice kasnije osjećati i Crkva u Bosni i Humu. Uostalom, već u III. i IV. stoljeću javljaju se nesuglasice među kršćanskim zajednicama. Oba pak spomenuta raskola imaju svoje korijenje već u ranijim stoljećima kršćanske Crkve. Treći vid toga kontinuiteta i identiteta najsadržajnije se zrcali u kulturnoj baštini toga prostora. Za primjer uzimamo samo jedan element te tradicije - isprave kancelarije hrvatskih narodnih vladara i isprave srednjovjekovne kancelarije bosansko-humskih narodnih vladara i velmoža. Temeljem analize njihovih diplomatičkih formula, pokazuje se da su prve bile uzorak drugima. Osobito interpolirani dijelovi prvih i crkvene isprave utječu na formule bosansko-humskih srednjovjekovnih isprava, kako latinskih tako još više ćirilskih. Unutar formule datacije u ispravama obiju kancelarija mogu se naći oznake za blagdan i indikciju. Svaka preuzeta formula u bosansko-humskim ispravama trpi, doduše, manje ili veće promjene u odnosu na matične izvornike. Time se uvjetuje i redovitost pojedine formule, pa stoga, naprimjer, sankcija bosansko-humskih isprava nije redovita kao što je bila u prvotnim uzorima. Budući da je ta formula direktno ušla u isprave iz crkvenih krugova, ona se u našem slučaju i mora razlikovati od prvotnog oblika jer su i teološki pojmovi IX. do XII. različiti od onih XIII. do XV. stoljeća. S druge strane, pojedini nazivi za isprave obiju kancelarija, spomen župana, biskupa, svećenika, notara i ponekad vladara unutar formule svjedoka, dvojna imena vladara u intitulacijama i slično, bez obzira na vremensku udaljenost, nemaju međusobnih odstupanja. Prijevodi npr. Tvrtkovih isprava u intitulaciji imaju oblik ego kao i isprave hrvatskih narodnih vladara, dok njegove latinske isprave donose oblik nos. Na to je najviše utjecaja i zajedničkih dodirnih točaka imao kontinuitet latinskog jezika, jer se u Humu i Bosni govorilo tadašnjim hrvatskim jezikom i pisalo bosanicom, odnosno hrvatskom ćirilicom, ali u kancelariji i latinskim. S obzirom na mnoge sličnosti i utjecaj isprava hrvatskih narodnih vladara na bosansko-humske srednjovjekovne isprave, može se i preko toga slijediti prijelaz duha vlasti hrvatskih narodnih vladara na bosansko-humske banove i kraljeve, iako je službena i protokolarna vlast bila u rukama ugarsko-hrvatskih vladara. Stoga i bosansko-humske vladare s pravom možemo nazivati hrvatski narodni vladari, mada oni vladaju samo jednim dijelom nekoć prostranog hrvatskog teritorija u srednjem vijeku i mada su često nesamostalni i potpuno ovisni o ugarsko-hrvatskom kralju. Između ostalog, i na temelju devocione formule isprava tih kancelarija pokazuje se kontinuitet i identitet preko zahvalnosti Bogu za primljenu vlast. Tom se formulom jasno označuje pripadnost vladara obiju kancelarija kršćanskoj vjeri, točnije Rimokatoličkoj crkvi. Ta je stvarnost manje-više nazočna i u drugim diplomatičkim formulama tih isprava. Ukratko, najosnovnije točke utjecaja isprava prve kancelarije na isprave novonastale kancelarije jesu: jezik isprava i jezik dnevnog komuniciranja, zemljopisna blizina i manje-više cjelovitost teritorija, isti narod, duhovna i materijalna bliskost kulture, vjera i običaji, pismo isprava, materijal na kojem su pisane, tinta, materijal za pečate, osoblje kancelarije i njihovo školovanje, te na poseban način istovjetnost diplomatičkih formula isprava. Jedna od tragičnosti i znakovitosti isprava bosansko-humskih srednjovjekovnih kancelarija jest i njihova dislociranost. Od relativno velikog broja sačuvanih isprava njezinih kancelarija niti jedna nije sačuvana na teritoriju nekadašnje srednjovjekovne Bosne i Huma. To jasno ukazuje na otomansku ili islamsku razornost prema kulturnoj baštini kršćanskog naroda u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, kao uostalom i na baštinu mnogih drugih srednjovjekovnih naroda. U ovom radu ne upotrebljavam bilješke za navođenje općepoznatih i u historiografiji više puta ponavljenih rezultata ili datosti izvora i historiografije. Ipak, uz rezultate dosadašnje historiografije najviše se baziram na izvorima, osobito bosansko-humskim srednjovjekovnim ispravama, pri čemu sam svjestan da se i izvori i historiografski rezultati mogu različito tumačiti. Opravdanje za to ponekad nalazimo i u samim izvorima. Tako, primjerice, dubrovački izvori pojedine događaje često bilježe jednostrano i u interesu svojih ljudi. Na primjer, kad Dubrovčani šalju Stojkoviću u Basel izvješće o stanju u Bosni, oni znaju da je Bosna izložena velikoj opasnosti od strane Turaka, ali nemaju baš interesa da joj pomognu, niti daju savjet kako joj najučinkovitije pomoći u svjetskim okvirima. Iako znaju kako, to im nije u interesu. Ta im je opasnost na korist, jer u Dubrovnik stižu najbogatije izbjeglice s najprofitabilnijom imovinom. Osim toga, tu je već položena velika suma novca i drugog blaga bosansko-humskih velmoža i trgovaca čiji će vlasnici ostati nepoznati, jer će izginuti u ratu protiv Turaka, a njihovi će opunomoćenici, ako i prežive, biti izigrani, teško ili nikako doći do nasljedstva. Slično je bilo s granicama i posjedima. Nisu objektivniji i pouzdaniji ni zapadni izvori. Primjerice, kad govore o bosansko-humskim kršćanima, u većini se slučajeva navode imena svojih teologa, dok se nikad ili rijetko kada navodi ime teologa bosansko-humskih kršćana, te se općenito govori o naučavanju tih kršćana, općenito o krivovjerju, općenito o patarenima i slično, dok se sve ne pripiše kršćanima Sclavonie, odnosno Bosne, Huma i ostalih hrvatskih zemalja. Ustvari, u svemu tome najveće je krivovjerje neznanje latinskog jezika i politički razlozi. U mojem tumačenju izvora na nekolicinu krivih zaključaka upozorili su me recenzenti ovoga rada, dr. sc. Mladen Ančić i akademik o. Franjo Šanjek, na čemu im iskrena hvala i ujedno isprika što nisam prihvatio i druge njihove savjete. Rad je većim dijelom pisan tijekom ratnih godina, dok se na teritoriju o kojem je riječ - gdje je u srednjem vijeku živio kršćanski hrvatski narod, iako marginalan u europskim razinama - pod pritiskom islama i suvremenih pojedinačnih svjetskih i susjednih političkih interesa umjetno stvarala nacija Muslimana (Bošnjaka) i država Bosna. Suvremeni bosanski i hercegovački muslimani, čiji su djedovi najčešće bili etnički narod hrvatski, jačinom islamske vjere, koja je iznad nacije, stvorili su alternativnu naciju Bošnjaka a na dijelu teritorija nekadašnje srednjovjekovne Bosne ovisnu državu Bosnu i, uz pomoć međunarodne politike, priključili joj Hercegovinu. Usprkos svemu tome, autor je srednjovjekovnu Bosnu i Hum nastojao gledati očima srednjovjekovlja. Koliko je uspio, trebala bi pokazati prosudba javnosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
0101901
101901

Ustanove
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Profili:

Avatar Url Milko Brković (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Brković, Milko
Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet, Mostar: Crkva na kamenu, 2002 (monografija)
Brković, M. (2002) Srednjovjekovna Bosna i Hum – identitet i kontinuitet. Mostar, Crkva na kamenu.
@book{book, author = {Brkovi\'{c}, M.}, year = {2002}, pages = {266}, keywords = {}, isbn = {953-154-329-1}, title = {Medieval Bosnia and Hum - Identity and Continuity}, keyword = {}, publisher = {Crkva na kamenu}, publisherplace = {Mostar} }