hrvatski

Sistemi za permanentni centralni venski pristup – naša prva iskustva

Uvod. Dugotrajno liječenje bolesnika oboljelih od malignih bolesti zahtjeva učestalo korištenje venskog puta. Nedostatak venskog puta, ili otežan venski pristup, jedan je od najčešćih problema s kojim se danas susreću medicinski djelatnici na onkološko- hematološkim odjelima. Povećana primjena intenzivne kemoterapije, kontinuirane kemoterapije tijekom nekoliko dana, imunoterapije, suportivne terapije, antiemetika, analgetika, antibiotika, hranjivih otopina, transfuzija krvi i krvnih pripravaka, trombocita zahtijevaju dugotrajan i siguran venski pristup (1). Kada se predviđa česta i dugotrajna primjena citostatika mogu se postaviti venski kateteri kako bi se omogućila sigurna primjena lijekova i smanjili problemi s venskim pristupom (2). Venski kateteri mogu se podijeliti u dvije grupe: vanjski kateteri i potkožni ugradbeni venski kateteri – portovi. Potkožni venski kateteri češće se koriste kod bolesnika oboljelih od malignih bolesti. Najčešće komplikacije vezanu uz inserciju portova su infekcije i tromboza (3). . Cilj rada je prikazati prednosti primjene terapije putem porta, naša iskustva s portom, te odnos bolesnika prema portu. Bolesnici i metode. Na odsjeku za onkologiju i hematologiju naše bolnice prosječno se mjesečno aplicira 133 kemoterapije (KT), 15 transfuzija krvi i 7 transfuzija trombocita. U čak 45% postoje poteškoće s venskim pristupom, dominatno u adipoznih pacijentica, te kod pacijenata kojima se duže vrijeme apliciraju citostatici. Prva iskustva imali smo s pacijentima kojima je port implantiran u inozemstvu. Dolazili su k nama na ispiranje porta. Mi smo počeli s implantacijom u listopadu 2009. Koristimo BardPort MRI, plastični, s trajnim CV silikonskim kateterom. Prilikom prve insercije porta nazočan je bio kirurg iz KBC Rebro, Klinike za pedijatriju, koji je educirao naše kirurge. Kasnije su inserciju radili naši kirurzi u lokalnoj anesteziji pod kontrolom rendgena. Indikacije su bile otežan ili onemogućen venski put, predviđeno preživljenje 6 mjeseci ili dulje. Do sada je ugrađeno 7 portova, i to pristupom putem v. cefalice u lokalnoj anesteziji pod kontrolom rendgena. U funkciji je 5 portova. Dva su bila afunkcionalna, radi čega su izvađeni. Zaključak. Usprkos povećanoj primjeni venskih katetera još uvijek nema jasnih smjernica za njihovu primjenu (1). Dva su glavna kriterija u većine pri odluci kada primijeniti kateter, vrsta lijeka koji se planira aplicirati i status pacijentovih vena na početku terapije. Mi smo se odlučili za inserciju kasnije, kada je venski put bio otežan, ili onemogućen, odnosno kada su perifene vene bile „potrošene“. U 3.7% pacijenata vene su bile „potrošene“, a procjenjujemo kako u gotovo polovice pacijenata postoji otežan ili onemogućen venski put. Nakon prvih iskustava mišljenja smo da je indicirano ranije uvesti port, odnosno odmah na početku procjeniti status vena jer znatno olakšava aplikaciju KT, zahtjeva manje vremena za istu, udružen je s manje stresa, straha i boli kod pacijenta i medicinskog djelatnika, te omogućava nesmetano hodanje pacijentu, samostalno hranjenje, obavljanje osobne higijene, odlazak na toalet, što su naši pacijenti prepoznali i pozitivno prihvati ovakav pristup.

centralni venski pristup ; port

nije evidentirano