hrvatski

Ideja i razvitak nacionalnog u hrvatskoj glazbenoj kulturi 19. stoljeća

Ideja „nacionalnog“ u hrvatskoj glazbenoj kulturi 19. stoljeća očituje evolucijske tendencije koje se mogu artikulirati u četiri faze. Počelo je (u razdoblju 1800-1830) s konstruktom koji je stremio spram viših općih glazbenih standarda (djelatnost zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca), a kao svoj ideal očitovao je univerzalno (opće) nad partikularnim (pojedinačnim). Nastavilo se (u razdoblju 1830-1850) s pragmatičnim stavom spram glazbe kao popratne pojave uz poeziju, podupirući uglavnom političke sadržaje (lingvist, pisac i ideolog Ljudevit Gaj), pri čemu se izjednačuju univerzalnost i partikularnost. U trećem razdoblju (1850-1870) ta je ideja dostigla status bitne sastavnice nacionalnoga bića u znanstvenom re-konstruktu nacionalne povijesti (historičar Ivan Kukuljević Sakcinski), a univerzalnost i partikularnost su još uvijek izjednačene. Napokon, kao pojam etničke/nacionalne umjetničke glazbe, dostigla je svoj vrhunac (u razdoblju 1870-1916) općim zanimanjem za nacionalni glazbeno-kulturni život i odgoj (muzikolog i glazbeni pedagog Franjo Ksaver Kuhač), očitujući partikularnost ponad univerzalnosti. Istina i mit o bitki kod Sigeta i Nikoli Šubiću Zrinskom uklapaju se u razmeđe između treće i četvrte faze ovako postavljene problematike o nacionalnom u glazbi. U priopćenju će se ispitati pojedine najvažnije pojave koje se pratile projekciju ovih ideja u hrvatskoj društvenoj i kulturnoj stvarnosti 19. stoljeća s jedne strane, te s druge strane ponuditi opći teorijski okvir za njihovo objašnjenje na temelju suvremenih socioloških, historiografskih i kulturno- antropoloških shema kako su ih razvili J. Hutchinson, H. Kohn, E. Gellner, A. D. Smith i neki drugi.

nacionalno u glazbi, hrvatska glazbena kultura 19. stoljeća, Maksimilijan Vrhovac, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Ksaver Kuhač

nije evidentirano