hrvatski

Intertemporalno djelovanje propisa i utjecaj na postojeće obvezne odnose

Za trajanja obveznog odnosa često dolazi do promjene propisa kojima je pravni odnos podvrgnut. Pritom su nerijetko pravila koja vrijede u različitom vremenskom razdoblju međusobno suprotstavljena. Razlike u propisima važećim u različitim vremenskim razdobljima i sukobi koji se javljaju između pojedinih u vremenu različitih rješenja nameću brojna pitanja koja su usporediva s onima koja se javljaju uslijed različitog teritorijalnog važenja pojedinih propisa. No, dok su pravni poretci razvili čitav niz posebnih pravila koja služe iznalaženju rješenja sukoba različitih (teritorijalno važećih) pravnih normi, u pravnim poretcima obično izostaju jasna pravila o intertemporalnom važenju pojedinih propisa. To vrijedi i za hrvatsko pravo. Sustav pravila kojim bi se na općoj razini uredilo pitanje intertemporalnih učinaka propisa u hrvatskom pravu jednostavno ne postoji. Tek na ustavnoj razini postoje pravila o načelnoj zabrani retroaktivnog djelovanja propisa, te o zaštiti stečenih prava. Vjerojatno se iz tog razloga učinak promjene propisa na postojeće pravne odnose često nekritički promatra kroz prizmu retroaktivnog djelovanja propisa odnosno kroz prizmu utjecaja promjene propisa na stečena prava. Izostanak jasnog sustava pravila kojim bi se uredio intertemporalni učinak propisa ponekad se nastoji otkloniti detaljnim uređenjem prijelaznih i završnih odredbi novog propisa kojima se ne uređuje samo stupanje na snagu novog propisa, već i njegov učinak na zatečene pravne odnose. Rijetki su, međutim, slučajevi u kojima zakonodavac prilikom izmjene propisa uspješno razriješi sve nedoumice vezano uz temporalno važenje novog propisa i razgraniči ga od dosega i (eventualnih daljnjih) učinaka ranije važećeg propisa. Naprotiv, nerijetko pokušaj intertemporalnog uređenja djelovanja propisa kroz prijelazne i završne odredbe i sam dovodi do pravne nesigurnosti, posebno u slučaju da je riječ o propisu koji se učestalo mijenja. O tome svjedoče i neka rješenja hrvatskog prava. Uslijed navedenog ugovorne strane, posebno u trajnim obveznim odnosima, pribjegavaju tome da već u okviru ugovora anticipiraju moguće promjene i urede kako će u tom slučaju postupati. U radu se analiziraju načini na koji promjene propisa djeluju na postojeće obvezne odnose, posebice trajne obvezne odnose. Nastoji se jasno razgraničiti intertemporalno djelovanje propisa od retroaktivne primjene propisa. Konačno, razmatraju se ugovorne klauzule koje se uobičajeno koriste radi prilagođavanja trajnog obveznog odnosa eventualnoj promjeni pravnog okvira. Ukazuje se na ograničene dosege takvih uglavaka u hrvatskom pravu.

intertemporalno djelovanje propisa, retroaktivna primjena propisa, trajni obvezni odnosi

nije evidentirano