hrvatski

Esperantski prijevod Šegrta Hlapića: analiza prijevodnih postupaka

Nizu prijevoda "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića" Ivane Brlić-Mažuranić 1998. godine pridružio se i onaj na esperanto Riječ je o prijevodu Maje Tišljar pod naslovom "Mirindaj aventuroj de metilernanto Hlapiĉ" ["Čudnovate pustolovine šegrta Hlapića"] u izdanju Hrvatskoga saveza za esperanto. Ta bi činjenica sama po sebi predstavljala tek jedan u nizu bibliografskih podataka s područja prevođenja hrvatske dječje književnosti na strane jezike da upravo taj prijevod nije poslužio kao predložak za prevođenje romana o Hlapiću na daljnje jezike srednjoistočne i dalekoistočne jezične sredine, u kojima neposredno preveden s hrvatskoga vjerojatno još ni danas ne bi bio prisutan. Tako je esperanto poslužio kao jezik- most u prenošenju Brlićkina romanesknoga štiva u te izvorniku geografski toliko udaljene zemlje i kulture. S obzirom na tu činjenicu od presudnoga je značenja u kolikoj je mjeri esperantski prijevod vjerodostojan prenositelj obilježja hrvatskoga izvornika jer na njemu počivaju i prethodno spomenuti prijevodi na daljnje strane jezike, pa bi stoga odstupanja od izvornika mogla uvelike utjecati na recepciju prijevoda nastalih posredno. Stoga se čini neophodnim detaljnije proučiti, kako esperantski prijevod, tako i prijevodne strategije koje su u njem primijenjene, te odatle izvesti zaključke o ustroju toga prijevoda s obzirom na izvornik. U nastavku se stoga analizira globalni ustroj prijevoda, njegovo jezičnostilsko oblikovanje i njegov značenjski postav te se uspoređuje s onim prijevodnoga predloška, kako bi se odatle izveli zaključci o prijevodnim postupcima i strategijama koje su primijenjene u esperantskom prijevodu Šegrta Hlapića.

esperanto Ivana Brlić-Mažuranić, prijevodna književnost, strategije prevođenja, Šegrt Hlapić

nije evidentirano