hrvatski

U potrazi za obrazovanjem o genocid nad romima ili o analizi prikaza romskog genocida u hrvatskim udžbenicima povijesti

Romsko stanovništvo naselilo je hrvatska područja najkasnije do druge polovine XIV. st. u sklopu njihove migracije iz jugoistočnih dijelova Europe. Oni su u višestoljetnoj povijesti života na hrvatskim područjima većinom prolazili kroz razdoblja u kojem su bili progonjeni s ciljem njihove represivne asimilacije što je bilo temeljeno na stereotipnom obrascu o njima kao asocijalnim i kriminalnim dijelovima društva. Takav odnos prema romskom stanovništvo bio je samo dio modela odnosa većine europskih vlasti prema Romima, koji se započeo provoditi ubrzo po njihovom naseljavanju, a imao je za posljedicu oblikovanje anticiganističkog modela represivne asimilacije. U tom kontekstu je represivna politika hrvatskih državnih vlasti prema Romima posebno bila vidljiva za vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (dalje NDH), kada su ustaške vlasti provele genocide nad Romima. Znatan broj Roma u NDH je bio deportiran u ustaške koncentracijske logore, napose u Jasenovcu, gdje je većina njih bila mučena i ubijena. Zbog takve politike je gotovo demografski bila istrebljena romska manjinska zajednica na hrvatskim područjima nakon kraja Drugog svjetskog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata romsko stradanje bilo je većinom „zaboravljeno“ i potisnuto na marginu kulture sjećanja u većini europskih poslijeratnih društava. Tako se nisu obilježavale komemoracije za romske ratne žrtve, niti se u ime njih podizali spomenici, nazivali ulice i/ili trgovi. Takva politika „zaboravljenog genocida“ imala je svoju refleksiju i na pravosudnom području, gdje su sudovi određene europske države, poput Zapadne Njemačke, odbijali priznati kako su nacističke vlasti (i njeni saveznici) provodili genocidnu politiku istrebljenja Roma, već su sve do 1960ih smatrale da su nacisti prema njima postupali kao prema asocijalnim osobama u skladu s tadašnjim zakonskim propisima. Takva pravosudna praksa se tada promijenila i romski zahtjevi za priznanjem genocidnog stradanja bili su priznati što je dovelo i do početka službenog priznavanja od strane europskih država te do početka kontinuiranog komemoriranja romskih žrtava. Istodobno u socijalističkoj Hrvatskoj (Jugoslaviji) romsko ratno stradanje bilo je „utopljeno“ u ideološki diskurs „žrtava fašističkog terora“ kao dio politike „bratstva i jedinstva“. Posljedica toga je dogodio se izostanak komemoracija i s njime potiskivanje kulture sjećanja na romske žrtve. Takav marginalizirani obrazac odnosa vlasti prema romskim žrtvama bio je primjetan i u hrvatskom obrazovnom sustavu, gdje se o njihovom stradanju gotovo i nije obrazovalo. Njihovo stradanje bilo je većinom „usputno“ svedeno na nekoliko riječi o njima kao jednim od skupina žrtava nacističke i ustaške politike za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upravo je to središnje analitičko pitanje u radu, koje će biti usmjereno na istraživanje na koji je način prikazano (objašnjeno) stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u NDH i u Europi u hrvatskom obrazovnom sustavu. Analitički uzorak činiti će desetak udžbenika povijesti za osnovne i srednje škole, a koji su izdane od 1990ih do danas. Kako bi se bolje razumjeli rezultati analize biti će potrebno ih usporediti s drugim europskim zemljama.

Romi, Nezavisna Država Hrvatska, Drugi svjetski rat, obrazovanje, udžbenici povijesti

The Roma population had settled the Croatian territories no later than the second half of the 14th Century as part of their migration from the southeastern parts of Europe. In the more than six centuries of their history of living in the Croatian territories, they mostly went through periods in which they were persecuted with the aim of their repressive assimilation and which was based on the stereotypical pattern of them as asocial and criminal parts of society. This attitude towards the Roma population was only a part of the model of the policy of most European authorities towards the Roma, which began to be implemented soon after their settlement, and resulted in the formation of an anti-Gypsy model of repressive assimilation. In this context, the repressive policy of the Croatian state authorities towards the Roma was especially evident during the Second World War in the Independent State of Croatia, when the Ustasha authorities committed genocide against the Roma. A considerable number of Roma in the Independent State of Croatia were deported to Ustasha concentration camps, especially in Jasenovac, where most of them were tortured and killed. Because of this policy, the Roma m