hrvatski

Upravljanje baštinom pod zaštitom UNESCO-a u Hrvatskoj – možemo li bolje

Pojam kulturne baštine obuhvaća različita područja i najčešće se koristi definicija prema kojoj su „svi materijalni i nematerijalni tragovi, ostaci i proizvodi djelovanja ljudske vrste kroz evoluciju kulturna baština ili će to u određenom trenutku postati“. Uobičajena je podjela na pokretnu, nepokretnu i nematerijalnu baštinu, a s obzirom na pravni status razlikuje se registrirana baština i baština koja nije dospjela pod zakonski (institucionalni) tretman. U ovom je radu u fokusu nepokretna baština s uređenim statusom, konkretno kulturna baština Hrvatske koja se nalazi na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. Cilj je rada utvrditi kvalitetu upravljanja lokalitetima svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a u Hrvatskoj te odnos prema njezinom ekonomskom korištenju. Za ilustraciju, analizirat će se nekoliko slučajeva prekomjernog pritiska turizma na prostor, za koje se propitkivalo upravlja li se njima na odgovarajući način. Primjerice, Izvještaj o stanju očuvanosti Nacionalnog parka Plitvička jezera u veljači 2018. i Stanje konzervacije Starog Grada Dubrovnika bile su teme i na 42. zasjedanju Odbora za svjetsku baštinu UNESCO-a (Bahrain, srpanj 2018.). 2. PRISTUPI ZAŠTITI, UPRAVLJANJU I VREDNOVANJU BAŠTINE Na početku rada objašnjava se odnos prirodne i kulturne baštine te (održivog) turizma. Zatim se prezentira kratak pregled institucija i pravne regulative kojom je uređeno to područje u Hrvatskoj. Iznose se neke teorijske postavke o mogućnostima vrednovanja baštine kao ekonomskog resursa. U nastavku se analizira način upravljanja i gospodarenja kulturnim i prirodnim dobrima u Hrvatskoj na primjeru nekoliko izabranih slučajeva te se utvrđuju najvažniji problemi i prijetnje. Uz to se daju primjeri dobre prakse inozemnih UNESCO-ovih lokaliteta koji su se u prošlosti suočili sa sličnim problemima, a dobrim upravljanjem su ih uspjeli staviti pod kontrolu (Bold i Cherry, Eds., 2016). Osim što ima svoju duhovnu dimenziju i značaj i ulogu u kulturnom identitetu zajednice, baština ima i svoju ekonomsku ulogu (Afrić Rakitovac i Urošević, 2017 ; Benhamaou, 2003 ; Poljanec- Borić, 2017). Za očuvanje i upravljanje kulturnom baštinom odgovorno je Ministarstvo kulture, što pretpostavlja formuliranje politike za održivo korištenje materijalne baštine, dok o očuvanju prirodne baštine brine Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. I dok se u zemljama EU-a, ulaganje u održivi razvoj baštine ne razlikuje od drugih investicija u Hrvatskoj to još uvijek nije tako (Brousseau-Gauthier i Brousseau, 2013). Financiranje baštine i dalje se smatra prvenstveno troškom i baština se uglavnom ne vrednuje kao ograničen i neobnovljivi resurs kojim se treba upravljati i gospodariti u skladu s načelima održivosti. Kao članica EU-a Hrvatska u povezivanju baštine i gospodarskog rasta slijedi standarde EU-a i međunarodne konvencije, a glavni sudionici tog procesa osim tijela državne uprave, još su i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, civilno društvo, te privatni poduzetnici. Kako bi očuvanje baštine rezultiralo ekonomskim i drugim koristima potrebna su odgovarajuća financijska sredstva, te znanje i vještine svih dionika. Trenutno vodeći dokument održivog razvoja Transforming our World: The 2030 Agenda for Sustainable Development daje posebnu važnost zaštiti i očuvanju prirodne i kulturne baštine u okviru cilja 11. Make cities and human settlements inclusive, safe, resilient and sustainable (UN, 2030). Uz to, najčešći ekonomski oblik valorizacije baštine je u okviru turizma (McKercher i du Cros, 2009), gdje ima dvojaku važnost – (1) kao atrakcija za potencijalne posjetitelje u stvaranju njihovog doživljaja destinacije, (2) kao izvor financijskih sredstava nužnih za obnovu i održavanje baštine. Stoga se baština najčešće vezuje uz održivi turizam, čiji su ciljevi u okviru Agende 2030: (1) stvaranje radnih mjesta, promocija lokalne kulture i lokalnih proizvoda, (2) implicitno djelovanje na smanjenje okolišnih problema u svijetu (posebno u područjima masovnog turizma), poput nedostatka pitke vode, dezertifikacije, degradacije tla, suše… (UN, 2015).

baština ; ciljevi održivog razvoja ; održivi turizam ; ekonomska valorizacija ; UNESCO

nije evidentirano