hrvatski

Osobitosti Bettičina egzila

U radu se analizira problematiziranje egzila, odnosno „izgubljenog zavičaja“ u književnome opusu talijanskog romanopisaca, novinara, političara, publicista i esejista hrvatskih korijena Enza Bettize. Posebna je pozornost usmjerena na roman Egzil u kojem autor evocirajući svoje splitske korijene piše obiteljsku kroniku, a ujedno povratkom u djetinjstvo i mladenaštvo provedeno u rodnom Splitu i školovanje u Zadru donosi svojevrsno reminiscencijsko putovanje kroz nekadašnju Dalmaciju. Bettičin egzil ima mnoge dodirne točke s književnim stvaralaštvom talijanskih sunarodnjaka koji su zbog vihora rata, pada Italije i socijalističke revolucije odlučili napustiti svoju nekadašnju domovinu, ali se u mnogočemu i razlikuje, ponajprije zbog obiteljske odluke optiranja za talijansko državljanstvo za razliku od sudbine pravih talijanskih izbjeglica, potom obiteljske podijeljenosti između romanske i slavenske kulture, kao i osjećaja pripadanja i hrvatskoj kulturi i književnosti. Za razliku od većine sunarodnjaka koji su napustili Dalmaciju, a koji su se doživljavali autohtonom dalmatinskom nacijom, ističući svoje latino-romansko- ilirsko-venecijansko podrijetlo, Bettiza će kao deklarirani Dalmatinac ipak isticati da mu je hrvatski prvi, materinski jezik, dok će sa zadovoljstvom prihvatiti konstataciju Zlatka Crnkovića da je hrvatski pisac koji piše na tuđem jeziku. Njegov se egzil, za razliku od većine talijanskih Dalmatinaca, može podvesti pod Matvejevićevu kategoriju "između azila i egzila".

egzil, Enzo Bettiza, Dalmacija, migracije.

nije evidentirano