hrvatski

Kemikalizacija životnog prostora

Kemikalizacija životnoga prostora je, uz klimatske poremećaje i gubitak bioraznolikosti, jedan od gorućih ekoloških problema čitavog planeta Zemlja. No, dok su teme o globalnom zagrijavanju i ugroženim vrstama redovito prisutne u medijskim, znanstvenim i političkim raspravama, impregnacija okoliša arsenalom štetnih kemikalija „prolazi ispod radara“ javnosti. Kemikalizacija životnoga prostora posljedica je neosmišljenog razvoja, neodgovornosti proizvođača i pretjerane potrošnje. Poseban je problem kemijskog onečišćenja taj što ljudi nemaju dovoljno informacija o kemijskim tvari koje svakodnevno završavaju u okolišu. U nedavnom izvješću Baskuta Tuncaka, posebnoga izvjestitelja za ljudska prava, koje je podnio na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, upozoreno je da su čak i temeljna ljudska prava ugrožena kemijskim onečišćenjem okoliša. U znanstvenim i stručnim krugovima ističu se šest skupina kemikalija kojima su ljudi izloženi: 1) svakodnevni proizvodi i materijali poput tekstila, kozmetike ili namještaja ; 2) perzistentna organska onečišćivala poput fluoriranih ili bromiranih spojeva ; 3) pesticidi poput glifozata i klorpirifosa ; 4) plastika ; 5) onečišćivači zraka i 6) teški metali (od arsena do žive). Zanimljivo je da su, prema podatcima izvješća sa skupštine UN-a, svakodnevni proizvodi, materijali i potrepštine glavni izvor kontaminacije ljudi štetnim tvarima. To znači da su kemikalije, koje štetno utječu na ljudsko zdravlje, postale dio svakodnevnoga okoliša. U dnevnom boravku, kuhinji ili na radnom mjestu ljudi su prisiljeni na suživot sa štetnim kemikalijama. Ljudima je često oduzeta mogućnost da smanje ili spriječe izloženost neželjenim tvarima iz jednostavnoga razloga što o prisutnosti i svojstvima tih tvari – nemaju informaciju. S jedne strane industrija, proizvođači i trgovci zanemaruju ili skrivaju podatke, a s druge strane nadležne institucije nemaju motiv ili znanje da rade posao za koji su plaćeni javnim novcem. Velik dio kemikalija ljudi sami dovlače u svoje domove i u prostore svakodnevnoga života. Često se radi o jeftinim ili nepotrebnim materijalima, koji su postali dio kiča, komocije, stila života ili nepismenosti. Posebno je zabrinjavajući trend plastifikacije stanova i kuća. Plastikom se oblažu podovi (laminati), posuđe (teflon), plastificiraju se tepisi i namještaj, plastična je odjeća, igračke, ukrasi… Konačno, takvi se plastificirani prostori hermetički zatvaraju PVC-stolarijom. Poznato je da plastični prozori i vrata »ne dišu« poput drveta pa guše prostor, a zrak čine manje kvalitetnim. Da bi doskočili kemijskomu smradu, stanari često potežu za kemijskim osvježivačima, odvlaživačima zraka ili dezinficijensima. Provjetravanje prostorija i uporaba propuha postali su rijetkost, a u tu se svrhu neopravdano rabe klima-uređaji. Redovito čišćenje kuća i stanova kemijskim sredstvima pretvorilo je dnevni boravak u kemijsku čistionicu, a kuhinju u laboratorij. Umjesto običnih krpa i vode, rabe se agresivne kemikalije, premazi i laštila, a ni uporaba deratizacijskih sredstava nije rijetkost. Usisavači su opskrbljeni sintetskim aromama, a perilice posuđa abrazivnim preparatima. Higijena svakodnevnoga okoliša, uključujući arsenal kemikalija u kupaonicama, pretvorili su brigu o čistoći u „kemijski rat“. Posljedica su toga pojava alergijskih reakcija, problemi rada štitnjače, glavobolje, neurološki i imunološki poremećaji. Prvi su na popisu kolateralnih žrtava oni osjetljiviji – djeca, kronični bolesnici, trudnice… Rezultati znanstvenih istraživanja pokazuju da je sve manje ljudi čija krv nije onečišćena bifenolom A, glifozatom, polifluoriranim spojevima, ftalatima, parabenima, nanosrebrom ili triklozanom. Većina tih kemikalija hormonski su otrovi, mnoge su kancerogene, a mnoge su često – nepotrebne! Zdravstveni rizik suživota s takvim kemikalijama civilizacijski je neprihvatljiv. Štetnost takvih kemikalija često je znanstvena kontroverza, no to nije opravdanje da se slobodno nude na tržištu. U izvješću, koje je odobrio visoki povjerenik za ljudska prava (OHCHR), doslovno piše: »Službena pravila o tome što je sigurna granica onečišćenja često su političke odluke.« U takvoj situaciji najbolja je preventiva zabrana. Usprkos otporu kemijske industrije, zabrane se događaju. Danska je prva na svijetu zabranila fluoriranu ambalažu, sljedeće će godine u Europskoj uniji biti zabranjena jednokratna plastika, a za godinu dana kasnije najavljena je zabrana bromiranih kemikalija. Austrija je nedavno zabranila herbicid glifozat, zabranjuju se ftalati… Paralelno sa zabranama odvijaju se sudski procesi. U SAD-u su donesene pravomoćne presude zbog azbesta u dječjem puderu, zbog tumorskih oboljenja poljoprivrednika uslijed trovanja glifozatom, a u Južnoj se Koreji vode veliki odštetni postupci zbog štetnih osvježivača zraka… Sve te zabrane i sudske parnice dokazuju da s mnogim kemikalijama nešto nije u redu. No stvarnost kemijskoga okoliša mnogo je složenija od izlaganja jednomu pojedinačnomu otrovu. Riječ je o tome da ni jedan čovjek nije izložen jednoj kemikaliji, nego smjesama tvari. Ni znanstvena istraživanja ni protokoli sudskih vlasti nisu prikladni procijeniti izloženost kemijskim koktelima. Toksikologija kemijskih smjesa tek je u svojim začetcima jer takva su istraživanja dugotrajna, teška i skupa. Stoga je pravorijek znanosti i sudstva uvijek korak iza stvarne ugroze stanovništva. U nedostatku konačnih dokaza razumno je primijeniti (europsko) načelo opreza. Iako je govorio pred Ujedinjenim narodima, Tuncak je podržao upravo europsku kulturu odnosa prema riziku te je podsjetio: »Nisu žrtve dužne dokazati štetnost kemikalija, nego su proizvođači dužni dokazati njihovu sigurnost.« Upravo je promocija i primjena načela opreznosti jedan mogući pristup rješavanja problema nastalih sukobima, interesima, kompromisima i neznanjem.

kemikalije, okoliš, ekologija, pravo na informaciju, načelo opreznosti

nije evidentirano