hrvatski

Sociologija medija: rutine, tehnologija i moć

Glavni je pristup ove knjige metasociologijska analiza povezanosti sociologijske i medijske teorije na mikrorazini, mezorazini i makrorazini društvene zbilje. Istovremeno s predloženom sistematizacijom društvene, komunikacijske i medijske teorije nastoji se odgovoriti na nekoliko temeljnih epistemoloških i ontoloških pitanja. Riječ je o pitanjima kako komunikacija i mediji stvaraju znanje o društvu?, kakvi se tipovi društvenih odnosa i društva općenito mogu implicitno i eksplicitno razaznati u sociologijskim, komunikacijskim i medijskim teorijama? Kako bi se pobliže utvrdila društvena uloga komunikacije, podnaslov je knjige Rutine, tehnologija i moć. Tim se kategorijama želi usmjeriti pozornost na slojeve društvenosti koji oblikuju i određuju komunikaciju. Pod rutinama se podrazumijevaju svi oblici međuljudske i medijske komunikacije koji se ostvaruju u društvenim skupinama i postaju ponovljivi, uhodani i objektivirani. Pod tehnologijom se promatraju sve tehničke i infrastrukturne sastavnice medija kao što su komunikacijski kanali, softverski sustavi, ekspertni sustavi, algoritmi i kodovi, koji na određene načine usmjeravaju ili mijenjaju komunikaciju. Moć se promatra kao sposobnost oblikovanja i mijenjanja komunikacije. Ona se ostvaruje promjenom društvenih odnosa i društvenih struktura statusnim, političkim, ekonomskim i drugim sredstvima. Prvo je poglavlje (Komunikacija i društvena interakcija) usmjereno na teorije čiji je glavni fokus razumijevanje društvene interakcije svakodnevna života. Polazište su klasični teoretičari Georg Simmel, George Herbert Mead, Erving Goffman, Peter Berger, Thomas Luckman i Emile Durkheim. U drugom poglavlju (Od svakodnevice do javnosti i mreža) teorijsko su polazište teorije javnosti, komunikativna djelovanja, znanosti i tehnologije Jürgena Habermasa te analize diskursa, znanja i moći Michela Foucaulta. Komunikativno se djelovanje promatra u odnosu s tipovima društvena djelovanja Maxa Webera. Također se analiziraju društvene mreže kao koncept između makrodruštvenih i mikrodruštvenih struktura. U tom je smislu jedno od polazišta teorija umrežena društva Manuela Castellsa, iako je više primjenjiva u analizi globalnih struktura i međuodnosa. U trećem poglavlju (Komunikacijske makrostrukture) preispituje se uloga komunikacije i medija u širim društvenim strukturama, institucijama i društveno-povijesnim procesima. Teorijsko su polazište Ulrich Beck, Anthony Giddens i Karl Marx. Prvenstveno se preispituje uloga medija i komunikacije u temeljima modernosti te u procesima globalizacije. Također se promatraju složeni odnosi moći i procesi komodifikacije, medijskog vlasništva i povezanosti komunikacije i medija s društvenim nejednakostima. Četvrto je poglavlje zaključno (Prema metasociologiji medija). U njemu se usustavljuju prikazani pristupi komunikaciji i medijima te epistemološke podloge u kojima komunikacija ima značajnu ulogu u stvaranju društvenoga znanja i prikazivanja društva i kulture u medijima. Nadalje, promatraju se ontološke dimenzije, odnosno tipovi društvenih odnosa u kojima komunikacija i mediji imaju značajnu ulogu. U konačnici, u skladu s uporištem u metasociologijskom pristupu ističe se interdisciplinarna poroznost sociologije komunikacije i medija. Knjiga završava dodatkom teorijskoj raspravi (Razgovori o sociologiji, komunikaciji i medijima). Donose se originalni i izvorni razgovori s međunarodnim i domaćim stručnjacima za istraživanje komunikacije i medija.

sociologija, mediji, meta-teorija

nije evidentirano