hrvatski

Sportski tereni u Maksimiru i na Sveticama do 1965. godine

Područje sportsko-rekreacijskih terena u Maksimiru i na Sveticama karakterizira izgradnja i dogradnja pojedinačnih sportskih građevina i igrališta tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, uglavnom prema projektima pojedinih arhitekata, ali bez jedinstvenog urbanističkog plana. Bogatstvo najrazličitijih sportsko-rekreacijskih aktivnosti što se i danas svakodnevno odvijaju na području Maksimira i niz neostvarenih, možda koji put i nerealnih zamisli, daju jako sportsko obilježje tom dijelu grada Zagreba. Iako sportski počeci u maksimirskome perivoju sežu u polovicu XIX. stoljeća, kada se jezera koriste za rekreacijsko kupanje ljeti i klizanje zimi, prva veća sportska građevina na tom je području podignuta 1897. godine kada je izgrađeno treće zagrebačko biciklističko trkalište na livadi Svetice, u produžetku glavne maksimirske aleje. Slučajno dobijeno zemljište na mjestu današnjeg atletskoga stadiona u Maksimiru, tada u crkvenome vlasništvu, na kojemu je Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) uredio svoje sportske terene s drvenom tribinom 1912. godine, preraslo je do Drugoga svjetskoga rata, dodavanjem različitih sportskih sadržaja, u jedan od najintenzivnije korištenih sportsko-rekreacijskih prostora u Zagrebu. Za dio maksimirskoga perivoja uz Bukovačku cestu od 1923. do 1940. godine izrađen je niz projekata velikoga sportskoga sklopa HAŠK-a. Kraće vrijeme, 1931.-1935., u dijelu maksimirskog perivoja uređeno je golf-igralište. Za jubilarni sokolski slet 1934. godine izgrađeno je na Sveticama veliko sletište s drvenim tribinama prema projektu arhitekta A. Dryaka. Prvi projekt uređenja cijele livade Svetice u sportsko-rekreacijski sklop sa sportskim naseljem i velikim stadionom elipsastog oblika s nogometnim igralištem, atletskom i biciklističkom stazom, izradio je arhitekt Vladimir Turina 1946. godine. Međutim, stadion je sagrađen po bitno smanjenom projektnom zadatku na malome dijelu parcele uz Maksimirsku cestu. Hrvatska sportska arhitektura dobila je svjetsko priznanje svoje vrijednosti na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine kada su projektanti maksimirskoga stadiona arhitekti Vladimir Turina i Franjo Neidhardt te konstruktor Eugen Erlich nagrađeni počasnom diplomom i olimpijskom medaljom. Na obližnjem velikom prijeratnom sokolskom vježbalištu 1965. godine niknuo je Sportsko-rekreacijski centar Svetice s otvorenim kupalištem prema projektu arhitekta Franje Bahovca. Istraživanje je obavljeno pronalaženjem, sakupljanjem, selekcijom i obradom građe iz zagrebačkih arhiva, znanstvenoistraživačkoga projekta Arhitektonskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Atlas arhitekture Republike Hrvatske , Hrvatskoga športskoga muzeja i drugih relevantnih ustanova, pregledavanjem dnevne i stručne periodike te uvidom u stanje na terenu, gdje je to danas bilo moguće. Tijekom istraživanja pronađen je prvi projekt arhitekta Turine za stadion u Maksimiru iz 1946. godine što predstavlja doprinos sveukupnom proučavanju sportske arhitekture u Zagrebu.

Zagreb; Maksimir; Svetice; sportski tereni; arhitekt Vladimir Turina; arhitekt Franjo Neidhardt; arhitekt Franjo Bahovec

nije evidentirano