hrvatski

Književna antroponimija i izazovi prevođenja na primjeru romana Modri cvijetak Raymonda Queneaua

U interpretaciji književnih djela i njihovu proučavanju imena likova često zauzimaju važno mjesto, kao specifični jezični znakovi koji se prelijevaju u simboličko-poetički prostor. Ime kao jezični znak ulazi u komunikacijski proces, a obavijesti koje se s razine koncepta semičkim obilježjima prenose na razinu leksika dio su potencijalne riječi (fr. parole potentielle) koja prethodi svakoj uporabi. Štoviše, pozivajući se na Gutschmidta (1987: 492), Benedicta Windt (2005: 46-47) smatra da se književni onomastičar ne može ograničiti na opis i objašnjavanje (svakog) pojedinog imena, nego mora proučiti cijelu strukturu tzv. "imenskog pejzaža" unutar nekog djela. Osim što su se oko njega lomila koplja jezikoslovaca i filozofa jezika, vlastito ime rudnik je izazova i za traduktologe (cf. Ballard, 2001, Salmon, 2006) koji, istražujući mogućnosti njegova prenošenja u ciljni jezik- kulturu, pridonose promišljanju kako formalnih obilježja vlastitog imena kao jezičnoga znaka, tako i njegova odnosa prema referentu s obzirom na kontekst, odnosno statusa unutar polazne i dolazne kulture (društva). U ovom će nas radu zanimati kako prevoditelj pristupa kontekstom aktualiziranom vlastitom imenu, te koju važnost pri njegovoj reaktualizaciji u dolaznom jeziku- kulturi ima njegovo početno, potencijalno stanje. U tu ćemo se svrhu poslužiti primjerima iz djela Raymonda Queneaua Modri cvijetak (Les fleurs bleues).

antroponim, (re)aktualizacija, prevođenje, Queneau, Les Fleurs bleues

nije evidentirano