hrvatski

Odnos zastare i prekluzije u obveznom pravu

O institutu zastare na području obveznog prava u hrvatskoj literaturi objavljen je veći broj znanstvenih i stručnih radova, što je razumljivo s obzirom na važnost zastare posebno za praksu. Iako se o prekluziji u obveznom pravu piše manje, i taj institut je obrađen, najčešće u okviru širih tema (npr. pobijanje nevaljanih ugovora, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke). Nešto manje pažnje posvećeno je o međusobnom odnosu ta dva instituta, kao i odnosu prema nekim drugim institutima kod kojih protek vremena također ima učinak na obveznopravni odnos. Zakonsko uređenje instituta zastare i prekluzije nije pretrpjelo značajnije promjene u hrvatskom pravu nakon osamostaljenja 1991. godine. Zbog činjenice da je pravno uređenje zastare i prekluzije u najvećem dijelu ostalo nepromijenjeno u odnosu na stari ZOO, materija međusobnog odnosa između ta dva instituta također je najvećim dijelom ostala neizmijenjena kada se uspoređuje stari i novi ZOO. Pravno uređenje zastare u hrvatskom ZOO-u i nadalje, kao što je to bio slučaj sa starim Zakonom, jedinim dijelom slijedi švicarsko pravo, a u drugom dijelu srodnije je drugim pravnim izvorima. To ima posljedice i na odnos zastare i prekluzije, jer u nekim primjerima u kojima švicarsko pravo predviđa zastaru ZOO propisuje prekluziju kao posljedicu. Naravno, postoje neke novosti kako u novom ZOO-u, tako i u vezi s posebnim propisima. Kao kuriozitet može se istaknuti svojevrsno „ujedinjenja“ zastare i prekluzije, kod odgovornosti proizvođača za neispravan proizvod (čl. 1080. ZOO), što je posljedica implementacije prava EU u hrvatsko pravo. Kada je riječ o elementima po kojima se zastara razlikuje od prekluzije prava u literaturi se uobičajeno navode: – neprimjena pravila o zastari na prekluziju (s posebnim naglaskom na pravila o zastoju i prekidu zastare), – neprimjena pravila o stjecanju bez osnove na ispunjenje zastarjele obveze, što kod prekluzije nije slučaj, te – uvažavanje zastare isključivo po prigovoru dužnika, što opet nije slučaj kod prekluzije. Isticanje tih razlika može, međutim, dovesti do pogrešnog shvaćanja instituta zastare i prekluzije, jer sugerira da prekluzija ima teže posljedice od zastare. Naime, dužnik može valjano ispuniti zastarjelu obvezu, a vjerovnik ju može čak i sudskim putem ostvariti, ako dužnik ne prigovori zastari. Kod prekluzije prava obveza uopće ne postoji, pa ispunjenje u tom slučaju ima značenje plaćanja neduga, a sud na prekluzivne rokove pazi po službenoj dužnosti. To bi nadalje moglo upućivati na zaključak da je prekluzija strože uređeno institut, što je pogrešno, jer npr. kod prekluzije postoji mogućnost ugovaranja rokova, barem kod pojedinih instituta, što kod zastare ne dolazi u obzir. Stoga kod analize razlika između zastare i prekluzije treba uzeti u obzir i još neke elemente. Iako razgraničenje između zastare i prekluzije načelno ne bi trebalo biti pretjerano zahtjevno u praksi se ipak pojavljuju problemi za čije rješavanje je potrebno i razumijevanje pravne teorije. Problemi u vezi s razgraničenjem ta dva instituta jednim dijelom proizlaze iz činjenice da u ZOO zastaru uređuju opća i posebna pravila, a prekluzija je uređena isključivo posebnim pravilima. Drugim riječima, ne postoje opća pravila o prekluziji. Iz te činjenice na prvi pogled moglo bi se zaključiti da je u ZOO- u težište na zastari, no ne treba zanemariti da značajni instituti ugovornog prava podliježu prekluziji, a ne zastari (pobijanje nevaljanih ugovora i drugih pravnih poslova, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke). Ponekada problemi u vezi s razgraničenjem zastare i prekluzije nastaju jer se ne vodi računa o tome da u obveznom pravu postoje različite vrste subjektivnih građanskih prava te da vrsta subjektivnih građanskih prava barem u većini slučajeva utječe na odabir instituta zastare odnosno prekluzije. U pravilu zastari podliježu tražbine, a prekluzivni rokovi su predviđeni za preobražajna prava, iako postoje određena odstupanja od tog pravila. Osim toga, ponekad je nerazumijevanje odnosa između zastare i prekluzije prouzročena pravilima koja postoje izvan obveznog prava a koja se odnose na ta dva instituta u stvarnom i nasljednom pravu. Iako je u tim dijelovima građanskog prava područje djelovanja zastare i prekluzije mnogo uže u usporedbi s obveznim pravom, pojedina pravila odstupaju od pravnog uređenja zastare i prekluzije u obveznom pravu, pa je potrebno voditi računa i o tim razlikama. Manji dio problema u razgraničenju zastare i prekluzije u obveznom pravu proizlazi iz terminoloških razlika koje postoje u zakonodavstvu i pravnoj teoriji (prestanka prava zahtijevati, odnosno prestanak zahtjeva). Na mjestima gdje postoji sloboda ugovaranja razgraničenje zastare i prekluzije ponekada je zahtjevno i zbog činjenice da ugovorne strane ne koriste adekvatnu terminologiju u tekstu ugovora.

zastara ; prekluzija

nije evidentirano