hrvatski

Krivnja kod ugovorne odgovornosti za štetu

Novi Zakon o obveznim odnosima iz 2005. godine u najvećem dijelu nastao je preuzimanjem rješenja starog Zakona o obveznim odnosima iz 1978. Najvažnija koncepcijska razlika na razini cijelog Zakona odnosi se na strukturu zakonskog teksta, u kojem su izvanugovorne obveze „premještene“ iz općeg dijela u posebni dio, a vjerojatno najvažnija izmjena na razini pojedinih instituta provedena je kod definicije neimovinske štete, prihvaćenjem tzv. objektivne koncepcije neimovinske štete u okviru koje je neimovinska šteta definirana kao povreda prava osobnosti, što je uz odgovarajuće izmjene općeg dijela obveznog prava omogućilo dosuđivanje pravične novčane naknade osobama koje ne trpe bolove i strah (osobe koje nisu pri svijesti, pravne osobe). No, novi ZOO pretrpio je i čitav niz izmjena u detaljima, zbog kojih se otvorio ili će se tek otvoriti veliki broj pitanja tumačenja zakonskog teksta. Jedan od takvih detalja moguće je pronaći u odredbi čl. 343. novog ZOO-a u kojoj je, u okviru pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu, propisano da se štetnika oslobađa od odgovornosti za štetu, ako dokaže da je šteta posljedica više sile (Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.). Stari ZOO u odredbi čl. 263. propisivao je lakše pretpostavke za oslobađanje od odgovornosti za štetu, jer nije predviđao kriterij vanjskog, izvanrednog, a prema nekim tumačenjima ni nepredvidivog uzroka, kao razlog za oslobođenje od odgovornosti. Propisivanje više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti u načelu upućuje na zaključak da je riječ o objektivnoj odgovornosti za štetu. Ako je riječ o subjektivnoj odgovornosti za štetu jednostavno nema smisla propisivati tako strogi razlog za oslobođenje od odgovornosti, jer je sa stajališta štetnika mnogo lakše dokazati nepostojanje krivnje (i to izravno ili neizravno, npr. dokazivanjem da je šteta nastala slučajno), nego dokazivati višu silu. Stoga je jedno od mogućih tumačenja da se novi ZOO vratio na stroži pravni režim, jer je propisivanjem više sile kao razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu kod ugovorne odgovornosti eliminirao krivnju kod ugovorne odgovornosti za štetu, te na taj način stvorio još jedan slučaj objektivne odgovornosti za štetu. S druge strane, kod pravila o obujmu odgovornosti za štetu novi ZOO zadržao je pojedine vrste i stupnjeve krivnje kao kriterije za ograničavanje obujma odgovornosti, što bi značilo da krivnja ipak jest potrebna za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu. Analiza krivnje kod ugovorne odgovornosti za štetu u kontekstu novog ZOO ne bi bila potpuna bez poredbenopravne analize, jer i stari i novi ZOO imaju korijene u stranim pravnim porecima. Institut krivnje kod ugovorne odgovornosti za štetu, za razliku od krivnje kod izvanugovorne odgovornosti, u stranim pravnim porecima nije riješen na jednak način, pa se stoga postavlja pitanje povezanosti rješenja ZOO-a s pojedinim stranim pravnim porecima. Stoga je u radu težište upravo na poredbenopravnim rješenjima.

krivnja ; odgovornost za štetu ; ugovor ; ugovorna odgovornost

međunarodni skup