hrvatski

O knjizi Povijest Golog otoka

Zastor se digao – glasi zadnja rečenica ove nadasve važne i dobrodošle knjige Martina Previšića pod naslovom Povijest Golog otoka, u kojoj je temeljito obrađena jedna od ostavština jugoslavenskog socijalizma. Oko 13.000 osoba (neki podatci govore i o broju od 16.101 golootočkom logorašu) prošlo je pakao logora na nenaseljenom otoku u Velebitskom kanalu nedaleko od Senja i otoka Raba između 1949. i 1956. godine, kojemu je pridodan ženski logor na otoku Sveti Grgur. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pronađen je Udbin (Uprava državne bezbednosti) poimenični popis umrlih kažnjenika u svim logorima za internaciju ibeovaca (pripadnika Informbiroa – IB-a, tj. Informacijskog biroa komunističkih i radničkih partija, nazivan i Kominform, kao savjetodavnog i koordinacijskog tijela devet komunističkih i radničkih partija među kojima je bila i ona Jugoslavije) prema kojemu je u razdoblju od 1948. do 1956. godine na Golom otoku i ostalim logorima (Sv. Grgur, Bileća, Ramski rit, itd.) umrlo 399 ibeovaca. No, točan broj onih koji su se ubili od straha od Udbine torture i zbog toga što ju više nisu mogli izdržati, po svoj prilici, nikad se neće moći utvrditi. Analitički jasno, uvjerljivo i sustavno autor u svojoj knjizi razlaže fenomen koji je osnovan pod službenim nazivom Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom, a za čiji je opis poslije korištena dojmljiva i najkraća definicija da se radilo o antistaljinističkom staljinizmu, i on ga secira kao što bi patolog secirao ostatke nekakva grdoga morskog organizma iz dubina, izbačena od valova na hridi gdje se na jarkom i nemilosrdnom ljetnom suncu jasno naziru odbojni detalji. Pred nama je knjiga koja čitatelju predočava povijest fenomena Golog otoka i nudi njegovu interpretaciju. Ključni ljudi jugoslavenskog režima (Tito, Kardelj, Ranković) sve do svoje smrti nisu govorili o svojim ulogama u stvaranju logorskog sistema za ibeovce. Iznimka je bio Milovan Đilas, koji je otok nazvao najmračnijom i najsramnijom pojavom u jugoslovenskom komunizmu te neslućenim posrtanjem i neslućenim ponižavanjem. Nedvojbeno je Đilas iz prve ruke nešto znao o revoluciji koja jede svoju djecu i o obračunu sa stvarnim ili izmišljenim neprijateljima

Goli otok

nije evidentirano