hrvatski

Performativnost obećanja u političkom diskursu

Pojam je performativa, kako je poznato, u filozofskojezične rasprave prvi uveo engleski filozof J. L. Austin u svom nastojanju da pokaže kako se filozofija, pa onda i filozofija jezika, treba odmaknuti od već u ono vrijeme pohabanih rasprava o istinitosti ili neistinitosti pojedinih izjava. Unatoč brojnim, često ne bezrazložnim kritikama koje je njegova teorija (govornih činova, pa onda i performativa) izazvala, moramo ipak priznati da je otvorila neke poglede na samu srž komunikacije o kojima prije Austinova vremena nije mogla biti riječ. Performativnost o kojoj namjeravamo govoriti u ovome radu odnosi se na govorni čin obećanja kako ga iz perspektive teorije govornih činova tumače Austin, Benveniste i Searle, no ovdje ćemo je razmatrati u kontekstu političkih obećanja, te ćemo navedeni pragmalingvistički pristup proširiti za komponentu performanse, o kojoj u svom poimanju performativnosti kao prakse koja se neprestano ponavlja govori Judith Butler. Obećanja se u takvu kontekstu dakle ne mogu shvatiti tek kao interakcija između govornika i sugovornika pri kojoj govornik preuzima određenu za sugovornika povoljnu obvezu u budućnosti, već se trebaju razmatrati u širem kontekstu političkoga insceniranja.

performativ, performansa, govorni čin, obećanje, politički diskurs

nije evidentirano