hrvatski

Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Povijest romskog stanovništva na hrvatskim područjima nerijetko je bila obilježena represivno – asimilacijskom politikom državnih i lokalnih vlasti prema njima. Takva politika progona Roma, koja se danas naziva anticiganizmom, provodila se u većini europskih zemalja već od prve polovine XV. st., a temeljila se na stereotipima i predrasudama Roma kao asocijalaca, besposličara, kriminalaca, špijuna i sl. Vrhunac ove anticiganističke politike dogodio se uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata u mnogim europskim zemljama. Predvodnica takve politike bila je nacistička Njemačka koja je na određeni način institucionalizirala progon Roma, temeljeći ga na rasizmu i eugenici (rasnoj higijeni), koristeći pritom mjere poput sterilizacije i internacije Roma u logore. Središnju zakonsku podlogu donio je Heinrich Himmler krajem 1938. u obliku „Dekreta o borbi protiv ciganske opasnosti“. Početkom Drugoga svjetskog rata u nacionalsocijalistički model odnosa prema Romima uvrštene su mjere poput deportacije u koncentracijske logore gdje su bili mučeni, korišteni kao radna snaga i ubijani što je dovelo do njihova brojnog stradanja. Rezultat takve politike bio je genocid nad Romima koji sami Romi nazivaju porajmosom (“komadanje”, „fragmentacija“, „uništenje“) ili sve češće samudaripen (potpuno uništenje/ubijanje), pojmovima sličnima pojmu holokausta. Središnji dio izlaganja biti će usmjeren na analizu stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem došao je na vlast početkom travnja 1941. uz pomoć i podršku Sila Osovine i pritom osnovao Nezavisnu Državu Hrvatsku. Njihovu vlast karakterizirao je diktatorsko-autoritaran režim temeljen na rasističkoj represivnoj politici prema srpskom, židovskom i romskom stanovništvu. Ustaške vlasti su svega dva tjedna po dolasku na vlast preuzele nacistički anticiganistički model, koji se temeljio na rasnim zakonima, ponajprije na „Zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krv i časti hrvatskog naroda“. U tim zakonima primjetan je utjecaj Nürnberških zakona, posebice u definiranju arijevskog porijekla, a u njima su Romi izravno navedeni kao skupina stanovništva koja ostaje izvan zakonske zaštite svojih prava. Kako bi se te zakonske odredbe provele, bilo je potrebno ustanoviti rasnu pripadnost, radi čega su vlasti sastavile Upute za sastav izjave o rasnoj pripadnosti. Na temelju tih Uputa Ministarstvo unutarnjih poslova donijelo je 3. srpnja 1941. odluku o obaveznom popisivanju Roma, koje se provodilo unutar NDH. Popisom se do kraja srpnja 1941. trebalo prikupiti osobne podatke (datum i mjesto rođenja) te podatke vezane uz način života (sedentarni ili nomadski) i zanimanje romskog stanovništva. Istodobno s provođenjem popisa Roma, dio državnih institucija, posebno Zavod za kolonizaciju, razmatrao je pitanje kolonizacije svih Roma na određenom području. No, ratne (ne)prilike spriječile su planove o prisilnoj kolonizaciji Roma. Od ljeta 1941. zabilježeni su prvi slučajevi ustaških masovnih zločina nad Romima, koji su većinom bili kolateralna žrtva ustaške represivne politike prema pobunjenom srpskom stanovništvu na širem karlovačkom području. No, ključni datum stradanja Roma je 19. svibnja 1942. kada represivne državne institucije potpomognute domobranskim i ustaškim vojnim jedinicama započinju provoditi sveobuhvatnu deportaciju Roma iz svih dijelova NDH u jasenovački koncentracijski logor. U slijedećih nekoliko mjeseci većina Roma bila je deportirana u Jasenovac, a njihova imovina bila je opljačkana, dok su nekretnine predavane određenim skupinama stanovništva, poput izbjeglica, razvojačenih vojnika, osiromašenih pojedinaca i sl. Jasenovački logor bio je središnje mjesto genocidnog istrebljenja Roma, što se posebice odnosi na Uštice, predratno selo srpskog pravoslavnog stanovništva, gdje su romski logoraši bili većinom smješteni. Romi su bili jedina skupina logoraša u Jasenovcu, koja je u svega nekoliko mjeseci po deportaciji bila mučena i ubijena. Iznimka od sustavnog progona Roma bila je skupina „Bijelih Cigana“, koja se odnosi na romsko sedentarno stanovništvo koje je živjelo u Bosni i Hercegovini. Za njihovu obranu od progona ustaških vlasti zauzeli su se istaknuti muslimanski intelektualci uz znatnu podršku islamskih (vjerskih) institucija. Izlaganje će obuhvatiti pitanja sudjelovanja Roma u antifašističkom pokretu, posebice kroz primjer slučaja Roma iz sela Bijela u okolici Daruvara. Zatim će se analizirati pitanje razmjera stradanja romskog stanovništva u NDH. U završnom dijelu izlaganje će se fokusirati na pitanje odnosa poslijeratnih socijalističkih vlasti, te vlasti današnje Republike Hrvatske prema pitanju kulture sjećanja na romske žrtve Drugoga svjetskog rata, posebice u kontekstu podizanja spomenika i održavanja komemorativnih aktivnosti.

Romi, Nezavisna Država Hrvatska, genocid, ustaše, stradanje.

nije evidentirano