hrvatski

Periferno u hrvatskome pravopisanju − zabranjeni pravopisi hrvatskoga jezika od Drugoga svjetskog rata do uspostave hrvatske samostalnosti

Nametanje drugih jezika tijekom povijesti, a osobito srpskoga jezičnoga unitarizma, uvelike su odredili razvojni put hrvatskoga standardnog jezika. Povijesne okolnosti toga vremena uvjetovale su stanje hrvatskoga pravopisanja, stoga nije bilo čudno da je svaki pokušaj jezične slobode bivao utrt. U radu će se dati povijesna slika vremena od Drugoga svjetskog rata do uspostave hrvatske samostalnosti te pregled pravopisa nastalih i zabranjenih u tome razdoblju. Riječ je o Hrvatskome pravopisu Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića koji je nastao 1941., (odlukom novoosnovanoga Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, koji teži povratku hrvatskoj pravopisnoj tradiciji, tj. povratku na etimološki pravopis, zbog svoje pretežito fonološke osnove biva zabranjen te je svjetlo dana ugledao tek 1998. godine). Sličnu sudbinu dijeli i Hrvatski pravopis, tzv. Londonac, autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, sastavljenoga po uzoru na hrvatsku fonološku tradiciju i predan u tisak 1971., (zbog utrnuća političke klime toga vremena koja je težila povratku i isticanju hrvatskih pravopisnih posebnosti, biva zabranjen, a prvo objavljivanje u domovini doživio je tek 1990. godine). Iako su nastali u dva različita vremena, proživjeli istu sudbinu, oba Pravopisa pretežito su fonološke osnove, premda oba nastavljaju već utrti put fonološko-morfonološkoga pravopisanja, zbog čega među njima nema značajnijih razlika.

zabranjeni pravopisi, povijesne okolnosti, Hrvatski pravopis Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića, Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša,

nije evidentirano