hrvatski

Usporedba temporala i sanktorala Drugoga beramskoga (ljubljanskoga) brevijara kroz prizmu povijesne dijalektologije

U ovom su radu uspoređene jezične značajke temporala i sanktorala Drugoga beramskoga (ljubljanskoga) brevijara na temelju dosadašnjih istraživanja obaju dijelova (prvih 50 folija, 104cd – 122cd, 165ab – 194cd i 237ab – 240cd temporala i 52cd – 115cd sanktorala) i novih istraživanja predviđenih za ovu temu. Uzimajući u obzir prednosti i nedostatke metodologije povijesne dijalektologije, praćene su osobitosti koje se u literaturi mogu pripisati vernakularu, u ovom slučaju čakavskomu ekavskomu govoru Berma, jer su dovoljno različite od hrvatskih crkvenoslavenskih elemenata. U dosadašnjim se istraživanjima izdvaja nekoliko značajki. Tako je status jata, presudan za klasifikaciju čakavskih ekavskih govora, nedosljedno zastupljen u oba dijela Brevijara: dominantan je neizmijenjeni jat, ali u nekim je dijelovima u leksičkim morfemima intenzivniji ekavski (u manjoj mjeri i ikavski) odraz jata, a u gramatičkim morfemima u temporalu samo izniman, u sanktoralu znatnije bilježen. Značajka koja bi bila presudna za povezivanje Brevijara s beramskim arealom vokal je o podrijetlom od stražnjega nazala u gramatičkim morfemima, kao što je i danas dosljedno u govorima toga područja. Uz nekoliko primjera u korijenskim morfemima, samo je manji broj odraza o u gramatičkim morfemima u oba dijela Brevijara, pa je teško zaključiti jesu li pogreška pisara ili utjecaj vernakulara, no u kontekstu drugih značajki mogli bi se priključiti potonjemu. Zahvaljujući učestalosti žd-refleksa u temporalu, potvrđena je pripadnost sjevernim kodeksima. Dok je odraz j, pretežit u južnim kodeksima, u temporalu zastupljeniji od 38. folije, u sanktoralu je znatno češći od odraza žd. Prefiks vi(-) u nekoliko je glagola u obama dijelovima i zasigurno je preuzet iz sjevernočakavskoga područja, kojemu su svojstveni i odrazi prednjega nazala u a u pojedinim primjerima. Sudeći prema dosadašnjoj analizi sanktorala, dijelovi se Brevijara razlikuju udjelom značajki organskih ekavskih govora, većim upravo u sanktoralu, u kojemu je to i očekivano zbog manjeg broja liturgijskih tekstova. Stoga bi se Brevijar mogao atribuirati i Bermu, a predložak kojim su se pisari služili krčkomu omišaljsko-vrbenskomu govornomu tipu, čemu u prilog u prvom redu govore ikavski odrazi jata, uglavnom prema Jakubinskij-Meyerovu pravilu, i zamjenica če.

Drugi beramski (ljubljanski) brevijar, govor Berma, hrvatski crkvenoslavenski jezik, povijesna dijalektologija

nije evidentirano