hrvatski

Dijaloško usmjerenje Crkve u nauku i djelovanju postkoncilskih papa

Članak se bavi pitanjem dijaloškog usmjerenja Crkve, posebno zacrtanog na Drugome vatikanskom koncilu. Unutar široke lepeze življenja i promocije dijaloga u Crkvi poslije Drugoga vatikanskog koncila privilegirano mjesto pripada papama. Oni su, od Pavla VI. do Ivana Pavla II., svaki na svoj način vodili Crkvu u otvorenosti svim ljudima. Dijalog je za Pavla VI. u tome smislu jedan od važnih čimbenika obnove Crkve zacrtane na Drugome vatikanskom koncilu. Riječ je, dakle, o stvarnosti koja se tiče same naravi Crkve. Ivan Pavao II. nastavlja i svojom osobnošću produbljuje dijaloški zaokret zacrtan Koncilom. To čini raznim pastoralnim inicijativama i mnogim konkretnim gestama te dokumentima i porukama. Za njega su dijalog i vjera jedno na drugo upućeni. Pitanje dijaloga tiče se same strukture čovjeka: odgovor na objavu ne daje se samo u odnosu prema Bogu nego i u odnosu prema ljudima. Za papu Benedikta dijalog je također stvarnost imanentna kršćanskoj vjeri. Njegovo poimanje dijaloga treba tražiti polazeći od pojma osobe, koji je različit od pojma individue, i koji uvijek znači odnos, dijalog. U njemu se očituje sposobnost kršćanske vjere da se priopćava drugima. Njegov poseban doprinos je u tome što pitanje dijaloga smješta unutar otkrivanja kršćanskog identiteta i načela istine kao pretpostavke svakog dijaloga. Uvjeren u »religijsku dimenziju kulture«, za njega će posebno važna tema biti dijalog među kulturama. Kratki pontifikat pape Franje dosad pokazuje svu živahnost misli i gesta. Kršćanstvo je radost, a ona se uvijek »obnavlja i dijeli s drugima«, kako stoji već u prvom naslovu Evangelii gaudium. Franjo traži dijalog koji će biti objava milosrđa i služenje svijetu.

dijalog ; Drugi vatikanski koncil ; Pavao VI. ; Ivan Pavao II. ; Benedikt XVI. ; Franjo

nije evidentirano