hrvatski

Usvajanje hrvatskoga jezika u kontekstu konstrukcijske gramatike

Recepcija jezičnih sadržaja jezgreni je dio obrazovnoga procesa. U materinskome jeziku taj se informacijski fenomen dodatno usložuje jer osim uobičajene priopćajne uloge, jezik postaje izvor znanja te model znanja (načini prenošenja informacija). Svaki se proces učenja, između ostaloga, temelji na usvajanju jezičnih struktura koje se mogu promatrati kao konstrukcije određenoga izraza i pridruženoga značenja. U ranojezičnome razdoblju, uz izraz i sadržaj jezičnoga znaka, recepcija jezičnih sadržaja uključuje i uporabnu razinu. Pritom se odnos gramatike, semantike i pragmatike, razrješava svakodnevnom komunikacijom u kojoj je semantika prije gramatike, a pragmatika prije normiranosti. (Pavličević-Franić 2011) Kao primjer recepcije jezičnih sadržaja predlaže se ovladavanje jezičnim strukturama u okviru konstrukcijske gramatike. Riječ je o teorijskome okviru koji donosi integracijski pristup sintaktičkoj i semantičko-pragmatičkoj informaciji. Jezična se struktura usvaja kao jedinstvo forme i sadržaja, odnosno konstrukcijska jedinica određena oblikom, značenjem i uporabom (Tomasello 2005). Značenje ne proizlazi nužno iz značenja pojedinih sastavnica nego je rezultat integriranja leksema u značenje konstrukcije (Goldberg 1995). Dakle, učenje gramatičkih sadržaja nije samo generiranje gramatički točnih rečenica, nego je težište na stvaranju uporabno prihvatljivih jezičnih struktura. Uključivanje konstrukcijskoga pristupa u proces učenja hrvatskoga jezika u ranojezičnome diskursu, omogućit će uspješnije ovladavanje novim sadržajima u suodnosu s dijelovima gramatičko-semantičkih polja učenicima već poznatih konstrukcija. Tako se postiže viša razina lingvističke i leksičke kompetencije te povećava komunikacijska sposobnost učenika.

konstrukcijska gramatika, usvajanje/učenje hrvatskoga jezika, jezični sadržaj, ranojezični diskurs

nije evidentirano