hrvatski

Drugo znamenje u Kani Galilejskoj (Iv 4, 43-54)

Nikodemu, kao Židovu, Isus je govorio o Kraljevstvu i rođenju odozgo, Samarijanki o klanjanju te o vodi koja teče u vječni život, a ovdje se sinu kraljeva službenika, koji kao poganin – za razliku od Nikodema i Samarijanke – nije upućen u svetopisamske kategorije, očituje golim darom života. Dar života tom poganinu postaje svjetlo i on počinje vjerovati u Isusa (usp. 1, 4). Ovim drugim čudom Evanđelje nas vraća na mjesto prvoga čuda, tamo gdje je sve počelo – u Kanu Galilejsku. Time evanđelist daje svojevrsni okvir svemu onome što se zbilo između ovih dvaju događaja. Pritom ovaj drugi događaj služi kao izvjesni zaključak ovom dijelu Evanđelja. Tamo, u Galileji, Isus čini čuda, tamo se objavljuje Božja slava (2, 11) jer tamo je pravi Hram (2, 19). Istovremeno, drugo galilejsko čudo predstavlja novi početak Isusove objave – sada ona nije namijenjena samo učenicima, nego, nadilazeći uska nacionalna očekivanja Židova, biva udijeljena strancima i, što je najvažnije, sve poučava o pravoj naravi vjere – to je vjera u njegovu riječ. Upravo će borba za pravu vjeru odsad obilježavati njegove susrete s ljudima. Drugo čudo u Kani stoga je uvod u novu, veliku sekciju Isusova samoobjavljivanja i nastojanja da ljudima ukaže na pravu narav vjere. U njoj će se sve više zaoštravati problematika odnosa između Isusovih čuda/znakova i života koji manifestiraju te vjere kojom im čovjek treba pristupiti da bi zadobio život (20, 30-31). Naglasak na životu koji izvire iz snage Isusove riječi pripravlja ključnu rečenicu sljedećeg pododsjeka koja govori da Sin daruje život kome hoće (5, 21). U isto vrijeme, ovom zgodom Iv zaključuje poglavlje u kojem je Isus prihvaćan i otvara poglavlja njegova odbijanja (5-12).

Isus, život

nije evidentirano