hrvatski

Oproštajni govori (Iv 14-17)

Zajednica Isusovih učenika, tj. prva Crkva, otpočetka je stajala pred pitanjem: što činiti u vremenu između Gospodinova odlaska i drugog dolaska? Crkva se rađa i živi, danas kao i onda, s dubokom svijesti Isusova odlaska Ocu. Ova poglavlja donose Isusove oproštajne govore upućene učenicima neposredno prije nego će biti uhićen i podvrgnut sudskom procesu. Ti govori pripadaju književnoj vrsti oporučnih, tj. oproštajnih govora kakvi su postojali u ono doba. Stari zavjet poznaje više oproštajnih govora (Jakovljev u Post 49 ; Mojsijev u Pnz 32). U Novom zavjetu znamenit je i Pavlov oproštajni govor u Miletu, upućen starješinama efeške crkvene zajednice (Dj 20, 17-35). Svi oni imaju neke zajedničke elemente: navještaj rastanka, pregled govornikova života, naglasak da će se povezanost nastaviti, navještaj budućih pozitivnih događaja, navještaj budućih teškoća, poticaj za očuvanjem specifičnih vrijednosti zajednice, imenovanje nasljednika, baština koju se predaje/nasljeđuje i, eventualno, zaključna molitva ili blagoslov. Tako i ovi Isusovi govori podsjećaju na oporuku ili oproštajni govor u kojem on najavljuje blizinu svoga odlaska (usp. Iv 13, 33 ; 14, 2-3 ; 16, 16), što vrlo često uzrokuje bol (14, 1.27 ; 16, 6.22) ; prisjeća se svoga života, riječi i djela (13, 33 ; 14, 10 ; 15, 3.20 ; 17, 4-8), nukajući one kojima govori da ga nasljeduju, pa čak i da ga nadmaše (14, 12), da čuvaju zapovijedi (14, 15.21.23 ; 15, 10.14) te da budu jedinstveni (17, 11.21-23). Svojima želi dati mir i radost (14, 27 ; 16, 22.33), moli za njih (17, 9), proriče da će biti proganjani (15, 18.20 ; 16, 2-3) te izabire nasljednika (14, 15-31 i drugi ulomci o Duhu Branitelju). Imajući pred očima svoju predstojeću muku, smrt, uskrsnuće i odlazak Ocu, Isus želi učenicima progovoriti o onome što taj odlazak znači za njihov svakodnevni život. Ovdje progovara već proslavljeni Gospodin (usp. 13, 31), koji, bližeći se svom odlasku, svojima želi dati riječ koja će ih umiriti (Iv 14). Svoju budućnost, zahvaljujući daru Duha, živjet će u znaku njegove ljubavi (14, 15-31) koja će ih sjediniti s Ocem (15, 1-17) kako bi i sami mogli živjeti ljubav i tako postati svjedoci pred svijetom (15, 18-6, 4a). S obzirom na to, Isusov je odlazak od posebne važnosti i dobrobiti za njegove učenike. Čvrsto stojeći između neba i zemlje te spreman ući u slavu, Ivanov Isus govori kao da je još u svijetu, ali u isto vrijeme i izvan njega (16, 5 ; 17, 11). Ovo izvanvremensko, neprostorno obilježje daje govoru trajnu vrijednost – on je Isusova poruka onima koji će povjerovati kasnije (17, 20) i željeti živjeti duboko jedinstvo s Ocem i Sinom u Duhu.

Isus, oproštajni govor

nije evidentirano