hrvatski

Put prema velikom obratu: prethodnici azbučne i književnojezične reforme Vuka Stefanovića Karadžića

Vuk Stefanović Karadžić u 19. je stoljeću proveo reforme koje su omogućile razvoj i prihvaćanje srpskog književnog jezika nastalog na osnovici narodnog jezika, reformiranu azbuku i fonetskofonološki pravopis. Međutim, još prije doba Vuka Stefanovića Karadžića djelovali su srpski intelektualci koji se smatraju njegovim pretečama. Među njima se posebno ističu Zahrije Orfelin, Dositej Obradović, Sava Mrkalj i Luka Georgijević Milovanov. S obzirom na kaotičnu, višejezičnu situaciju u drugoj polovici 18. stoljeća, počele su se rađati ideje o potrebi pisanja na narodnom jeziku, to jest o uvođenju književnog jezika nastalog na osnovi srpskog narodnog jezika. Ta je težnja potaknuta srodnom jezičnom politikom vođenom u većini europskih zemalja te prosvjetiteljskim idejama koje su dolazile sa Zapada. Tako je krajem 18. stoljeća Zaharije Orfelin u svojem Slavenosrpskom magazinu prvi spomenuo ideju o uporabi narodnog jezika u književnosti. Na Zahrija Orfelina nadovezao se Dositej Obradović, koji je prvi pisao knjige na narodnom jeziku i koji je u duhu prosvjetiteljstva obrazlagao važnost upotrebe narodnog jezika. Nakon Orfelina i Obradovića javlja se Sava Mrkalj, koji je prvi ponudio konkretno grafijsko rješenje (reformu azbuke) i naglasio potrebu za stvaranjem gramatike narodnog jezika, pisane novom azbukom. Paralelno uz Mrkalja djelovao je i Luka Milovanov, koji je, kao i Mrkalj, pisao djela na reformiranoj azbuci te je ponudio svoja lingvistička (prvenstveno fonološka) rješenja. Ovaj rad bavi se filološkom djelatnošću Karadžićevih prethodnika koja je doprinijela njegovoj azbučnoj i književno-jezičnoj reformi.

povijest srpskog književnog jezika, 18. stoljeće, jezična reforma, Zaharije Orfelin, Dositej Obradović, Sava Mrkalj, Luka Milovanov, narodni jezik

nije evidentirano