hrvatski

Pasionski tekstovi u ličkom glagoljskom Pariškom zborniku Slave 73 (1375.)

U bogatstvu i raznolikosti hrvatske srednjovjekovne književnojezične tradicije značajno mjesto zauzimaju lički glagoljski tekstovi. Pariški zbornik Slave 73 iz 1375. godine (u literaturi poznat i kao Borislavićev) jedan je od šest neliturgijskih glagoljskih rukopisa s ličkoga područja. Zbornik je prvi opisao Marin Tadin, nakon što je 1951. godine iz neke knjižnice u Španjolskoj nabavljen za parišku Bibliothèque Nationale. Mnogi su filolozi intenzivno istraživali pojedine zborničke dijelove te su svojim studijama pridonijeli njegovu boljem poznavanju u širem kontekstu hrvatske srednjovjekovne pismenosti, liturgije i književnosti. Prema paleografskim značajkama, zbornik su pisale tri ruke, a najveći dio pisao je glagoljaš Grgur Borislavić iz modruške Gorice, pripadnik ličko-krbavskoga kulturnog područja, koje je u 14. i 15. stoljeću bilo središtem hrvatskoga glagoljaštva. Rukopis je bio namijenjen “prizidnicamaˮ, redovnicama samostana sv. Julijana u Šibeniku. Sastoji se od 296 pergamenskih listova (vel. 15 x 11, 5 cm) i sadrži različite tekstove: liturgijske i biblijske tekstove, neliturgijske molitve, apokrifnu Legendu o 12 petaka, epistolu o štovanju nedjelje, odlomak apokrifnog Pseudo-Matejeva evanđelja, dva međusobno različita teksta Očenaša. Pariški zbornik Slave 73 je pasionski zbornik, u punom smislu te riječi. Sadrži u kontinuitetu Muke po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, čiji su tekstovi znatno revidirani prema Vulgati, i povezani s hrvatskoglagoljskom misalskom tradicijom. Osobite je pasijske tematike i zbornički tekst Muka svete Margarete, hagiografija poznate ranokršćanske mučenice

Pariški zbornik Slave 73, Borislavić, glagoljaštvo, misal, Očenaš, muka, pasija

nije evidentirano