hrvatski

Genealogija izdaje

Genealogije izdaje analitički je i prije svega filozofski dnevnik čitanja dvije knjige, Angst (Tjeskoba) i Sanjarija divlje žene, francuske autorice Hélène Cixous. Iznimno plodna spisateljica i esejistica svjetskog renomea, profesorica emerita sveučilišta Paris 8 u čijem je instituiranju i učestvovala, ali i rijetko prevođena na naše jezike, Cixous razvija specifičnu poetiku o ženskom, o spolnoj i rodnoj ambivalenciji te o jeziku tijela i tijelu kao jeziku nesvjesnoga u doba rasplamsavanja poststrukturalizma i teoretizacije psihoanalize. Kao stručnjakinja za Joycea kojeg tumači Lacanu, Hélène Cixous i sama piše poetiziranu prozu kojoj je teško odrediti žanrovske odlike. Fikciju Angst (čiji naslov ostaje na njemačkom te ga ni ne prevodimo), objavljuje 1977. dok se Sanjarije divlje žene pojavljuju 2000. Umjesto (gotovo nemoguće zadaće) prijevoda knjige Angst te uz prevođenje Sanjarija... nastala je ova knjiga koja kao u živom organizmu poezije, filozofije, angažirane književnosti feminističkog naboja fluktuira u potresima i «slastima» jezika, svih oblika jezika koji se prepliću u eksperimentima mogućih prijevoda, u kombinacijama etimologija i generativnih procesa koji nastaju, mijenjaju se i nestaju. Genealogije izdaje tematizira izdaju u kojoj se kao u svjetlosnom snopu prizme prelamaju izdaja kao nevjernost ali i napuštenost, greška i grijeh ili sram, kao bol ili strast, trpljenje i pasija. Ispituje se odnos između dvoje: djeteta i majke, dva ljubavnika ali i dvije ljubavnice, različitih stupnjeva srodstva i bliskosti ili blizina, brata i sestre, Tristana i Izolde kao i Ganelona iz Pjevanja o Rolandu, Miltona, Johna Donna ili Franza Kafke te različitih filozofskih tradicija od Rousseaua do Jacquesa Derride. Elementarna dinamika, jer izdaja je prije svega u pokretu i pokretljivosti, upisana je u latinskome prefiksu trans- koji generira modalitete prevođenja i pisanja u mjeri u kojoj pismo izlazi iz životnog iskustva i nadilazi ga stvarajući tekst, knjigu i umjetnički potpis. Knjiga je podijeljena u tri veće cjeline (Poetizacija primitivne scene ; Izrazi vremenitosti (temporalnosti) ; Rođenje «ja» naracije) koje potom u tematskim podcjelinama otkrivaju zajedničke elemente knjiga Angst i Sanjarije divlje žene. Prati se generativna snaga samoga poetskoga teksta koji na organski način izgrađuje formu podržavajući ju u nepodnošljivoj ravnoteži, s jedne strane povjerenja (vjere, vjernosti, prone/vjere...) i s druge, napuštanja i izdaje (lakovjernosti, nevjernosti, odlaganja i odustajanja...). U prvom se koraku akumuliraju ozljede izdaje u okvirima primitivne scene (koja prevazilazi striktno Freudovu topiku), analizirane i tumačene kroz niz prizora izvedenih iz obje knjige. Rušilački pogon izdaje usporediv je s efektima zemljotresa kada subjektu izmiče tlo pod nogama. Tlo se povlači, svijet nestaje za izdani subjekt kako se čini već s rođenjem i tijelom majke ali i izmicanjem rodne zemlje. Ispitivanja vremenitosti ili različitih temporalnosti dvije knjige dopuštaju blisko i neposredno praćenje tijeka izdaje i oklijevanje koje cijepa narativno «ja» nakon prvog iskustva izdaje i stanja napuštenosti mimmetički ga izdižući u iskustvo jezika, sazrijevanja jezika između života (životnoga iskustva) i pisma (iskustva pisanja teksta). Da li se piscem postaje sinkrono ili anakrono ili bi po srijedi bila forma pisanja koju Jacques Derrida naziva «fikcionalnim hiperrealizmom», opisujući i detektirajući time filozofske aspekte u književnom opusu Hélène Cixous. Treća cjelina obrađuje rođenje narativnoga «ja» te njegov status prizivajući formalne diskurzivne analize upotreba osobnih zamjenica slijedom tradicije francuskog strukturalizma i poststrukturalizma. Prati se rađanje para «ja» i «ti» iz kojih izniču ne samo mnogi drugi likovi već i «autor» kao drugi. Tematizira se izdaja ali i puno širi kontekst pojave koju naročito u ovom stoljeću nazivamo l’écriture de soi.

genealogija izdaje, majčinstvo, odnos majke i djeteta, filozofija psihoanalize, poststrukturalizam

nije evidentirano