hrvatski

Semioza slika u noveli Panorama Ive Andrića

Naslov Andrićeve novele Panorama upućuje na starinski niz slika koji je predstavljao zemlje i gradove svijeta. Već istrošen oblik zabave svidio se naivnu i siromašnu dječaku. Njegov složen doživljaj panorame uvjetuje kompoziciju novele, u kojoj se razabire nekoliko semiotičkih slojeva. Slike kao kičast, lažan reprezentamen predstavljaju objekte – predjele, građevine i ljude iz raznih dijelova svijeta, a dječak ih povezuje s osobnim iskustvom ili predodžbama. Slika u njegovoj svijesti (interpretant) rađa podsvjesnu nadgradnju (novi reprezentamen) nepokretnih slika, koje u dječakovu snu oživljavaju, ali i vode u tjeskobne ishode uzrokovane njegovim siromaštvom ili strahovima dječjega sna. U nostalgičnoj mašti odrasla čovjeka daljnjom semiozom domišlja se životni tijek likova nekadašnje panorame. Taj posljednji sloj djeluje kao epilog s nekoliko priča smišljenih uz upamćene slike. Austrougarski reklamni trik, koji ni u provincijskim gradovima nije nailazio na odjek, ostvario je cilj u recepciji sarajevskoga dječaka jer je on nepokretne slike doživio kao potenciju – ispunivši ih vlastitim značenjima. Naličje panorame u trenutku njezina odlaska jest dječakova spoznaja da novac nažalost bitno određuje sudbine ljudi i njihovih tvorevina. Međutim, odrastao čovjek ne odriče se ni imaginacije kao najboljega dijela sebe.

panorama, reklama, imaginacija, slike sna, semioza slika, mise-en-abyme

nije evidentirano