hrvatski

Arkadija i dokolica: dvije tuskulanske rasprave

Arkadija. Smrt, istina, neumitno dolazi, ali samotna i duga sanjarenja ostaju, prenoseći se poezijom na sljedeća pokoljenja. Friedrich Schiller davno je rekao da smo zapravo svi rođeni u Arkadiji jer dolazimo na svijet puni zahtjeva za sreću i uživanje te gajimo ludu nadu kako ćemo u tim zahtjevima uspjeti. Bez te lijepe samoobmane i tankoćutne alegorije, koja traje stoljećima, čovjeku bi nedvojbeno bilo mnogo teže podnositi životne probleme i brojne nedaće s kojima se morao suočavati. Svijet nikada nije nalikovao onome što su ljudi priželjkivali, već onome što je uistinu bio. To proturječje čovjek je razrješavao oniričkom vizijom vlastitoga stanja vječne sreće, okvirom koji se iz generacije u generaciju mogao dalje nadopunjavati novim snovima, žudnjama i emocijama. Nije to bila predodžba o drugome svijetu, s pogledom u daleku budućnost, već o ovome svijetu, s pogledom u sadašnjost, ali u njenoj idealiziranoj projekciji. Taj uravnotežen i pitoreskan svijet bio je prožet nostalgijom i sentimentalnom rezignacijom, mirom onostranosti, pružajući toliko potrebnu utjehu. U njemu je konačno bila dostignuta mitska Kitera, prirodi vraćeno prvobitno spokojstvo, a čovjeku nada u ostvarenje vječne sreće i ljubavi na ovome svijetu. Tijekom dvije tisuće godina Arkadija se uvijek iznova otkrivala usprkos prolaznosti i smrtnosti ljudskoj, poput zajedničkoga kolektivnoga sna kojega se čitavo čovječanstvo nije željelo niti moglo odreći. Dokolica. Ona je nešto što su mnogi oduvijek s indignacijom odbijali od sebe, držeći je nečim vrlo lošim, opasnim i moralno pogubnim. No, dokolica nedvojbeno u svojoj biti krije i nešto pozitivno. Ona predstavlja mogućnost poniranja u prostore unutrašnje individualne slobode, kada se čovjek istinski odmara, prepušta samoći i barem na trenutak odjeljuje od ostaloga svijeta. Prigoda je to za opuštanje i uživanje u sanjarenju, meditiranju, slobodnom stvaranju ideja. Dokolica ne podrazumijeva tek puku besposlenost, nerad, "ubijanje vremena", već upravo suprotno, ispunjavanje vremena različitim sadržajima po vlastitu nahođenju, prema osobnim naklonostima i slobodnom izboru, bez ikakve vanjske prisile. Dokolica je nešto osmišljeno, slobodno vrijeme sadržajno do kraja ispunjeno, ugodno i korisno. To je vrijeme kada se čovjek suočava sa sobom i svojom samoćom onako kako najbolje umije, vrijeme u kojem ne postoje nikakva ograničenja. Osama i odmor od svakodnevice nesumnjivo su potreba svakoga. Najbolji su izraz osobne slobode igra i stvaralaštvo. Nakon što vrijeme mira i samoće prođe, čovjek se mnogo lakše vraća svakodnevnim brigama i obvezama. Dokolica život čini podnošljivim i lagodnijim. Ako je dobro i kvalitetno iskoristimo, može čovjeka znatno obogatiti, učiniti duhovno potpunijim, korisnijim i zadovoljnijim. Potrebno je pritom pronaći pravu mjeru

Arkadija, dokolica, esejistika, poezija, književna povijest

nije evidentirano