hrvatski

Macaronica Croatica

U svesku se prvi put na jednome mjestu donose kritička izdanja svih sada poznatih latinskih makaronskih tekstova koje su napisali hrvatski autori. Radi se o sljedećim djelima: Ad legitores, Carnovalis Ragusini descriptio macaronica i Descriptio Cucagnae Đura Ferića (1739–1820), Carmen macaronicum in Crisienses, 1792 Martina Sabolovića (1730–1801), te Viator Zagorianus Joško Hranjec versibus maccaronicis celebratus 1863. Arma virumque cano Franje Milašinovića (1808– 1883). Od triju Ferićevih tekstova, objedinjenih u cjelinu pod naslovom Composizioni buffe, prvi je kratak prozni uvod, a preostalo su heksametarske satirične pjesme: sarkastičan prikaz dubrovačkih poklada i utopijski opis Dembelije. Sabolovićeva je pjesmica od tridesetak stihova opis kratke zgode na seoskoj cesti, a ambiciozniji Milašinovićev sastavak prati provincijske putešestvije jednog zagrebačkog prebendara. Ferićevi su tekstovi napisani u mješavini latinskog i talijanskog (s nekoliko kroatizama), a Sabolovićev i Milašinovićev na latinskom i kajkavskom. Izdanjima je predmetnut opširan Uvod, na čijemu se početku definira makaronstvo kao miješanje latinskog i modernog jezika na način da se gramatička struktura i dio leksema uzimaju iz latinskog, a preostali leksemi iz inog jezika. Iz obzora su isključene jezične mješavine koje ne odgovaraju navedenoj definiciji, iako se ponekad u literaturi i one kvalificiraju kao makaronske. Potom se daje povijesni pregled tradicije, od renesansnih početaka u Italiji kasnoga kvatročenta, preko vrhunca ostvarenog u nenadmašenom djelu Teofila Folenga (1491–1544) i brzog širenja po cijelom kontinentu, do konačnog utrnuća zajedno s novolatinskom književnošću. U nastavku je dan sumaran osvrt na srodne pojave u povijesti hrvatske književnosti (primjerice na jezično miješanje u Držićevim komedijama i dubrovačkoj bernesknoj poeziji). Naposljetku se iznose osnovni biografski i bibliografski podatci o autorima zastupljenih djela, s posebnim naglaskom na njihove makaronije. Neposredno prije samih izdanja izložena su urednička načela primijenjena pri njihovoj pripremi, kao i pri izradi pratećih paratekstova. Tu su navedena i sigla, dok su ostale kratice i oznake popisane pri početku knjige. Izdanja su popraćena usporednim prijevodom, kao i trima aparatima. Prvi je popis sličnih mjesta iz klasične latinske književnosti, a za Ferića i iz dubrovačke latinističke poezije, koji pokazuje koliko su se autori oslanjali (uglavnom parodijski, a vjerojatno dijelom i nesvjesno) na postojeću poetsku tradiciju. Drugi je klasični kritički aparat, koji za Ferićeve tekstove obuhvaća jedan rukopis (i djelomično izdanje jednoga od tekstova), za Sabolovićevu pjesmu dva izdanja (od kojih je jedno precizan prijepis drugoga), dok se kod Milašinovića radi o pet verzija teksta: dva primjerka istoga rukopisa (s različitim ispravcima), dva izdanja i jedan strojopis. Ta se dva aparata nalaze ispod teksta. Treći je tzv. realni komentar, smješten nakon svakoga izdanja, u kojemu su raznovrsne bilješke što olakšavaju snalaženje u tekstovima i njihovu kontekstualizaciju. Na kraju se sveska nalaze Dodatci, sa sljedećim dijelovima: grafički pregled vremenskoga slijeda hrvatskih makaronija, Index locorum similium (tj. obrnuti popis usporednih mjesta), Bibliografija, te Kazalo. Koliko je zasad poznato, Hrvatska je makaronska tradicija nastupila veoma kasno, tri stoljeća nakon što je žanr nastao i u vrijeme kad je u dobrom dijelu Europe on već zamirao. Po više je kriterija oštro podijeljena na južnu (Ferićevu) i sjevernu (Sabolovićevu i Milašinovićevu) skupinu, te skromna i po kakvoći i po količini. Ipak, zanimljivo je registrirati da su se Hrvati i ovdje, makar na skroman način, upisali na latinističku kartu Europe. Ovim se sveskom nastoji baciti nešto svjetla na osobitu tekstnu vrstu starije hrvatske književnosti, napose latinističke. Zahvaljujući pretežitoj okrenutosti 'lakim' temama, kao i položaju na razmeđi tradicija na domaćem i latinskom jeziku, makaronstvo je ne samo u književnopovijesnim sintezama, već i u izvornim specijalističkim istraživanjima, imalo marginalno, ako ikakvo, mjesto. Stoga su i hrvatske makaronije, za razliku od ostatka opusa njihovih autora, relativno slabo istražene. Kritičko je izdanje nužan početni korak u postupku njihove valorizacije, ako ne kao simbola svojega vremena, barem kao njegova simptoma. Takvim se malim pomacima slika završnoga razdoblja latinističke književnosti na našem prostoru može učiniti potpunijom i vjerodostojnijom.

makaronska književnost, novolatinska književnost

nije evidentirano