hrvatski

500 godina poslije: kako se reformacija udomila u hrvatskom društvu

Hrvatski društveni kontekst već desetljećima karakterizira posrtanje politike između distance i snishodljive bliskosti s Katoličkom crkvom. Ostale vjerske zajednice (pa tako i protestantske) u takvom kontekstu traže, ali i nalaze svoje mjesto. Dominantni politički katolicizam utemeljen na dualizmu („u drugome vidi samo Zlo, a u sebi samo Dobro“ (Mardešić, 2007.), koji se „ponaša mimikrički u Crkvi, hvali je, ulaguje joj se, dodvorava, podilazi, veliča, uzvisuje i priznaje zasluge, ali čini dalje svoje, ne obazirući se na njeno učenje“ (Mardešić, 2007.: 883) nije dao šansu ozbiljnijem razvoju koncilskoga kršćanstva, na koje se poziva i papa Franjo. Ono bi moglo dati temelj za stvaranje daljnjih pretpostavki za razvoj pozitivnijeg odnosa građana Hrvatske prema protestantima kao i prema svim ostalim manjinskim religijama, ali i prema nereligioznim građanima. Tome ne pridonosi niti prevladavajuća tradicionalna, crkveno orijentirana, kolektivistička religioznost, u „zamrznutom“, nepromijenjenom obliku kakva je postojala prije Drugoga svjetskog rata, koja se više pouzdaje u usmenu (svećenikovu) nego u pisanu riječ, što upućuje na „izvjesni pasivizam u vjeri na spoznajnoj razini“ (Marinović Bobinac, 2000.), te izraženo neznanje ispitanika, ne samo kada su u pitanju religijski drugačiji, nego i kad se radi o elementarnim činjenicama iz njihove vlastite religije, te jasnoj distinkciji pojmova kršćanstvo – katoličanstvo. Kao što je već navedeno, rezultati istraživanja religijske distance pokazali su općenitu socijalnu distancu prema svim religijski drugačijima. Manja je distanca prema pravoslavnima, židovima i muslimanima u odnosu na protestante i ostale denominacije. Ti rezultati se do određene mjere poklapaju sa stavovima Katoličke crkve izraženima u udžbenicima vjeronauka u kojima se osjeća distanca prema religijski drugačijima po gotovo jednakom modelu (katolici, tradicionalne zajednice, protestantske zajednice, ostale sekte), ali i u ponašanju u drugim aspektima vjerskoga života (ekumenski, međureligijski i drugi susreti). Unatoč izraženoj socijalnoj distanci, predrasude prema protestantima, kao ni prema pripadnicima drugih manjinskih religija u svakodnevnom životu nisu toliko primjetne, nema vidljivih incidenata, govora mržnje, niti poticanja moralne panike. Protestanti su se, unatoč religijskoj distanci i konzervativnoj većinskoj crkvi s malo koncilskog proboja, samozatajno etablirali u društvu, pridonose mu i zalažu se za svoja prava kada je to potrebno. Neka poželjna (ali očito i daleka) budućnost odnosa između katolika i ostalih denominacija u Hrvatskoj bila bi, kako to navodi Enzo Pace, postizanje situacije slične onoj u Njemačkoj između katolika i protestanata: konfesionalne razlike među građanima trebale bi postati tek „osnovnim distinktivnim obilježjima u individualnom i kolektivnom ponašanju“ (Pace, 2009.).

Reformacija, protestantizam, hrvatsko društvo

nije evidentirano