hrvatski

Katahretičnost politike ili o tropima postmarksizma

Za razliku od tradicionalnih tematiziranja odnosa retorike i politike, uglavnom zaokupljenih uporabom retoričkih sredstava u političkom diskursu, u ovom se radu propituje mogućnost promatranja retoričkih mehanizama (prvenstveno tropa – metafore, metonimije i katahreze) kao strukturnih obrazaca konstitutivnih za politiku samu, ili barem za njezinu konceptualizaciju u određenom teorijskom korpusu. Takvo razmatranje potaknuto je posljednjom objavljenom knjigom Ernesta Laclaua The rhetorical foundations of society (2014), u kojoj Laclau dorađuje svoju teoriju hegemonije i u samo središte svoje političke teorije dovodi spomenute trope. U prvom dijelu rada ukratko se izlaže pregled toga razvojnog puta te utjecaj koji je pritom na Laclaua ostvaren iz polja drugih disciplina, prvenstveno književne teorije. U drugom se dijelu rada pak Laclauov retorički/tropološki model politike i društvenog uspoređuje s reprezentativnim elementima političke teorije Jacquesa Rancièrea izloženim u studiji Nesuglasnost. Politika i filozofija (1995/2015). Tom usporedbom istovremeno se nastoji provjeriti šira primjenjivost Laclauova retoričkog modela, koji je u središtu interesa ovog rada, ali i dodatno istražiti kako se takvo tropološko određenje politike gradi na raskrižjima politike i književnosti, odnosno političke i književne teorije, te pokazati da ispreplitanje tih domena u opusima ovdje tematiziranih autora nije slučajno. Konačno, s obzirom na status prototipnog primjera koji Laclauu pridaju studije koje nastoje ocrtati do sada nejasno određeno polje postmarksističkih teorija te dodirne točke između njega, Rancièrea i drugih teoretičara koje je pokazala usporedba, u radu se postavlja pitanje mogućnosti da se spomenuto ispreplitanje književne i političke teorije te tropološko poimanje društva/politike promatraju kao distinktivna obilježja toga teorijskog korpusa.

tropi, politika, retorika, hegemonija, postmarksizam

nije evidentirano