hrvatski

Struktura kapitala - teorija i politika malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj

Od Modiglianijeve i Millerove objave teorije o strukturi kapitala, 1958. godine, tema strukture kapitala počela je generirati velik znanstveno-istraživački interes. Iako se „teorija irelevantnosti“ strukture kapitala temeljila na pretpostavkama savršenoga tržišta, prema kojoj struktura kapitala ne utječe na vrijednost poduzeća, odnosno vrijednost zaduženoga poduzeća ista je kao i vrijednost nezaduženoga poduzeća, nije pokazala adekvatnom, ipak je postavila teorijsku podlogu za daljnji razvoj modela strukture kapitala. Oblikovanje strukture kapitala može se promatrati kroz dvije najčešće ispitivane teorije strukture kapitala, odnosno teoriju izbora i teoriju postupka slaganja. Prema teoriji izbora postoji optimalna poluga poduzeća kojoj poduzeće teži. Stupanj optimalne poluge postignut je u točki u kojoj se izjednačavaju koristi i troškovi zaduživanja. Koristi zaduživanja proizlaze iz porezne zaštite koja se ostvaruje kroz trošak kamata koje predstavljaju poreznu olakšicu. Troškovi zaduživanja povećavaju vjerojatnost troškova financijskih poremećaja koji nastaju kada se poduzeće zadužuje. Nasuprot je te teorije teorija postupka slaganja koju su prvi predložili Myers i Majluf (1984) prema kojoj ne postoji optimalna poluga kojoj poduzeće teži. Poduzeća slijede hijerarhiju zaduživanja prema modelu u kojemu se poduzeće prvo financira interno generiranim sredstvima (vlastitim), a tek onda vanjskim ili tuđim izvorima financijskih sredstava. Razmatranja o strukturi kapitala Mayers (1984) nazvao je zagonetkom strukture kapitala (engl. the capital structure puzzle) jer nijedna od postojećih teorija nije mogla potpunosti objasniti ili definirati financijske odluke poduzeća. U najširem smislu, odluke o financiranju uključuju odluke koje se odnose na izbor između različitih izvora financiranja - unutrašnji ili vanjski izvori, vlastiti ili tuđi ; zatim odluke o ročnoj strukturi izvora financiranja - pribaviti sredstva na kratki ili dugi rok ; reinvestirati ostvarenu dobit ili je, i u kolikom iznosu, isplatiti kroz dividende ; zadužiti se na bankovnom tržištu ili emisijom vrijednosnica, u domaćoj ili stranoj valuti ; koje vrste vrijednosnica emitirati i u kojem trenutku (Vidučić, 2006.). U užem smislu, osnovnu dilemu prilikom donošenja odluka o financiranju predstavlja izbor između financiranja zaduživanjem ili vlastitim kapitalom. Dodatno, nameće se i pitanje kako pronaći optimalan način financiranja na tržištu na kojemu su budući novčani tijekovi nesigurni, a izvori kapitala su različiti prema obliku, cijeni i dostupnosti. Financiranje predstavlja proces pribavljanja, korištenja i vraćanja financijskih sredstava njihovim izvorima (Poslovni dnevnik, Leksikon) i zauzima vrlo važno mjesto u politici upravljanja poduzećem jer poduzeću osigurava financijski kontinuitet koji mu je neophodan, ako želi rasti i biti izravno konkurentno u svome okruženju. Ako je prihod koji se ostvari korištenjem tuđih sredstava veći od kamatne stope troška kapitala, tada se može govoriti o isplativosti korištenja takvoga načina financiranja. Ipak, još uvijek ostaje otvoreno pitanje je li se bolje financirati vlastitim (interno generiranim) sredstvima (gotovina, dividenda, neisplaćena dobit) ili upravljati tuđim izvorima financija i za to plaćati naknadu u obliku kamate. Oblik financiranja i vrsta izvora financiranja utjecat će na strukturu kapitala poduzeća. U literaturi se često pod pojmom struktura kapitala koristi izraz ‹financijska poluga poduzeća› pod čime se podrazumijeva udio korištenja duga za financiranje poduzeća u odnosu na ukupni kapital poduzeća. Pitanje vertikalne financijske strukture ostaje i dalje otvoreno, kako za menadžere, tako i za teoretičare, jer je relativno teško donijeti odluku o najboljemu načinu financiranja s obzirom na dinamičnost poslovnih promjena, ali i onih institucionalnih i zakonodavnih. Unatoč važnosti ove problematike za uspješnost poslovanja poduzeća, pitanje strukture kapitala i čimbenika koji na nju utječu, na primjeru poduzeća u Republici Hrvatskoj još je uvijek relativno slabo istraženo. Unatoč tome što nijedna teorija ne nudi konačno rješenje idealnoga financiranja u potpunosti, one predstavljaju polazno odredište pri identificiranju mnogih čimbenika koji upravljaju stvarnim odlukama o financiranju poduzeća (Koksal i Orman, 2014). S postupnim napuštanjem prvotnih strogih pretpostavki „savršenog tržišta“ pod kojima je vrijednost poduzeća neovisna o njegovoj financijskoj strukturi te uvođenjem u razmatranje stvarnih prilika u kojima poduzeće posluje – kao što su porezi, troškovi stečaja, agencijski troškovi i informacijska asimetrija, razvijaju se alternativni pogledi na ovu problematiku i „nove“ teorije strukture kapitala. Dosadašnja istraživanja o čimbenicima strukture kapitala najčešće su bila usmjerena prema nekoliko teorija - teoriji izbora, teoriji postupka slaganja i agencijskoj teoriji strukture kapitala. Međutim, dosadašnja empirijska istraživanja problema strukture kapitala, odnosno postavki dviju najkontroverznijih i najčešće testiranih teorija – teorije izbora i teorije postupka slaganja, značajno se razilaze po pitanju utjecaja pojedinih internih čimbenika tj. poduzeću specifičnih obilježja, koja se mogu grupirati u čimbenike poreza, troškova stečaja, agencijskih troškova i informacijske asimetrije. Posljednjih godina financiranje malih i srednjih poduzeća (MSP, SME) privlači pozornost znanstvenika, kreatora politika i praktičara. Važnost malih i srednjih poduzeća za nacionalna gospodarstva je neupitna – mala i srednja poduzeća dominiraju u općoj poslovnoj aktivnosti i broju postojećih i novih radnih mjesta, te doprinose rastu agregatne produktivnosti i potiču inovativnost. Međutim, istodobno se suočavaju s velikim poteškoćama u dobivanju potrebnih financijskih sredstava za rast i inovacije. Naime, pristup financiranju malim i srednjim poduzećima je ograničen visokim informacijskim asimetrijama, nedovoljnim kolateralom, visokim transakcijskim troškovima, makroekonomskim i pravnim okruženjem što utječe na njihovu strukturu kapitala i u konačnici performanse. Sve prethodno navedeno argument je u prilog istraživanju teorija i politika strukture kapitala u kontekstu malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj. U knjizi se sistematiziraju teorijske postavke strukture kapitala, te elaboriraju brojni poduzeću specifični (interni) čimbenici strukture kapitala kao i čimbenici iz okruženja poduzeća (eksterni). Uz sustavan pregled i komentar recentnih empirijskih istraživanja, kritički se preispituju teorijski i praktični aspekti financiranja malih i srednjih poduzeća. Konačno, postavljeni teorijski okvir osnova je za empirijsko istraživanje pretpostavljenih veza i odnosa između odabranih čimbenika i strukture kapitala analiziranih malih i srednjih poduzeća. Sve prethodno navedeno oblikuje primarnu svrhu ovog djela, a to je doprinos boljem razumijevanju teorije i prakse donošenja odluka o financiranju, identificiranje ključnih faktora koji utječu na strukturu kapitala malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj te unapređenje i promicanje važnosti pitanja strukture kapitala kao čimbenika kvalitetnog upravljanja poduzećem i povećanja vrijednosti.

struktura kapitala, mala i srednja poduzeća, teorije strukture kapitala, empirijska analiza

nije evidentirano