hrvatski

Kantova filozofija religije

Kod Kanta treba razlikovati filozofiju Boga i filozofiju religije. Prva je dio njegove spekulativne filozofije, u biti je negativna teorija, ali s vrlo bogatim aluzijama na filozofsku tradiciju i od interesa za svakoga tko se bavi racionalnom teologijom. Druga je zapravo pozitivnoga, no krajnje osebujnoga karaktera i predstavlja Kantovo sustavno shvaćanje religijskoga fenomena. U prvom dijelu svojega članka Talanga obrazlaže tu razliku. Drugi dio postavlja Kantovu filozofiju religije u onovremeni kontekst. Važna je jedna zapostavljena činjenica u tretiranju njegovih religijskih stavova, a to je luteranska tradicija u kojoj je Kant ostao cijeli svoj život. U trećem, najoopsežnijem dijelu Talanga analizira Kantovo djelo Religija u granicama samog uma kao svojevrsnu luteransku dogmatiku. To je svakako formalni okvir Kantova djela, ali u nekim pojedinačnim pretpostavkama, primjerice pijetističko tumačenje protestanskoga načela sola fide, pokazuje se i supstancijalna ovisnost o toj tradiciji. Međutim, opći je zaključak Talangina članka da je Kantovo glavno djelo iz filozofije religije, na temelju osnovnih pretpostavki, sastavni dio njegove teorije moralnosti. Kantov je temeljni cilj da tim djelom pokaže kakvo je religijsko značenje njegove etičke teorije, za koju je vjerovao da je jednako revolucionarna kao Newtonova teorija klasične mehanike. Postoje dakle dva moguća čitanja Kantova glavnoga djela iz filozofije religije. Ako se ispituju Kantovi stavovi glede primjerenosti kršćanskih osnova vjerovanja – a Kant se smatra dijelom te tradicije – onda on zaista zastupa heretička shvaćanja koja su oprečna kršćanskim dogmama prihvaćenima od svih glavnih kršćanskih tradicija. Ako Kanta gledamo s motrišta njegove etičke teorije, onda možemo reći kako svoju etiku tumači kao pijetističko shvaćanje načela sola fide. Točno je da opravdanje dolazi samo vjerom, ali što znači ta vjera? Vjera kao prihvaćanje dogmi, dakle kognitivno, ne praktično prihvaćanje, nije za Kanta moguće zbog negativne teorije o transcendentnom biću. Zato, kao pijetisti, kaže da je vjera zapravo izraz za osobnu moralnost i da se samo moralnim djelovanjem postaje dostojan opravdanja. Time zapravo zadržava luteransko načelo sola gratia. Opravdanje se ne zaslužuje moralnošću, ali se moralnim djelovanjem ipak stječe dostojnost za opravdanje.

Kantova filozofija, filozofija religije

nije evidentirano