hrvatski

Sarajevska "deklaracija" o hrvatskom jeziku

U zagrebačkom časopisu Kritika (1970., br. 12) Grgo Gamulin osvrnuo se je na bosansko- hercegovačku kompleksnu nacionalnu situaciju apostrofirajući da su sarajevski kulturni časopisi zatvoreni za bosansko-hercegovačke Hrvate. Na plenumu Udruženja književnika BiH njegovo je pisanje komentirao Lazar Amidžić optuživši hrvatske književnike kao glavne krivce za takvo krivo predočavanje stanja u BiH. Na Amidžićevu optužbu, ali i na atmosferu progona, odgovorila je u siječnju 1971. skupina hrvatskih književnika iz BiH izjavom objavljenom u više dnevnih novina (Vjesnik, Oslobođenje, Borba, Politika) pod različitim naslovima. U Vjesniku, pod naslovom Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?, sedmero književnika (Stanko Bašić, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Mile Pešorda) istaknulo je da je „zapadna“ (hrvatska) varijanta tadašnjega konstrukta hrvatsko- srpskoga ili srpsko-hrvatskoga književnoga jezika u degradiranoj poziciji i pod dominacijom „istočne“ (srpske) varijante. Ta se sarajevska izjava stoga može smatrati sestrinskom deklaracijom zagrebačkoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U radu prikazujemo okolnosti i poticaje koji su doveli do potpisivanja sarajevske „deklaracije“ te razmatramo kakav je odjek imala u svoje vrijeme u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina ; 20. stoljeće ; hrvatski jezik u BiH ; hrvatsko-srpski jezik ; sarajevska deklaracija

nije evidentirano