hrvatski

Grupa trojice: građansko-elitistička opcija hrvatske likovne scene 1930-ih

Grupa trojice, koju su činili slikari Ljubo Babić, Jerolim Miše i Vladimir Becić, osnovana je s naoko neideologiziranim programom inzistiranja na likovnoj kvaliteti te je u skladu s tim i tumačena u povijesno-umjetničkoj recepciji. Istican je naglasak na individualnom umjetničkom činu, zanimanje za čistu umjetnost odmaknutu od svakodnevice, subjektivna realistička impresija i humanizam toga slikarstva, kao i izostanak programatskih nakana ; ukratko: riječ je o građanskom krilu hrvatske međuratne umjetnosti. Međutim, o duboko isključujućoj politici te likovno- svjetonazorske pozicije, uvjetovanoj interesom donosno brigom za vlastiti položaj na likovnoj sceni i likovnome tržištu u uvjetima patrijarhalnoga kapitalističkog društva, dosad nije bilo riječi. U ovome izlaganju analizom likovno-kritičkih tekstova i intervjua članova Grupe trojica, nastojat će se detektirati osnovne odrednice građansko-elitističkog svjetonazora po kojem se umjetnina razumijeva prvenstveno kao lijepi i vrijedni predmet kojeg stvara akademski obrazovani muški umjetnik i to za intelektualnu građansku publiku. Takva ideja praćena je isključivanjem brojnih skupina iz polja umjetnosti: akademskih umjetnica, amatera, samouka. Prilagođavajući kriterije procjene vlastitome primarno realistički utemeljenome likovnome idiomu, članovi Grupe trojice sustavno su kritizirali one akademski obrazovane umjetnike koji su odstupali od dogme "objektivacije". U borbi za takvu hijerarhiju na polju likovne umjetnosti, iskazivali su prezir prema široj publici (masama), ali i napadali novinsku likovnu kritiku (povjesničare umjetnosti i likovne kritičare) koji su zastupali drugačije (uključivije) kriterije kritičke provjere.

Grupa trojice, Ljubo Babić, Jerolim Miše, Vladimir Becić, likovna kritika

nije evidentirano