hrvatski

Od čega boluje Antuntun, a od čega Grga Čvarak? Socijalno poželjna ponašanja djece i praksa hiperdijagnosticiranja u ranom i srednjem djetinjstvu

Egzistencijalni materijalizam, prisutan u (pseudo)inkluzivnoj praksi pojedinih srednjoeuropskih društava, unutar kojega se prava djece s teškoćama mogu realizirati samo ako se formalno utvrdi postojanje razvojnih odstupanja, dovodi do pojave porasta broja djece koja „dobivaju dijagnozu“ već u predškolskoj dobi. O porastu broja djece i učenika s teškoćama u Republici Hrvatskoj govore statistički podatci, no uzroci tom fenomenu ostaju izvan fokusa pozornosti akademske zajednice. Tomu dodatno doprinosi paradigma separacije i paralelizma znanosti i prakse, nedovoljne praktične kompetentnosti znanstvenika, kao i izostanak sustava rane intervencije, diferencijalno-dijagnostičkih procedura te nedovoljan broj standardiziranih mjernih instrumenata kojima bi se objektivizirale procjene razvojnih statusa djece. Uzimajući u obzir kako se napretkom medicine mijenjaju određena epidemiološka kretanja, treba naglasiti da se unatrag pet godina javlja institucionalna praksa atribucije razvojnih odstupanja koja doprinosi statističkom porastu broja djece s teškoćama u razvoju. Naime, praksa kliničke procjene djece koja ne postižu akademski uspjeh u okviru unimodalne distribucije i/ili koja iskazuju otežanu samoregulaciju, a koju iniciraju odgojno-obrazovne institucije, polako utječe na statističko povećanje broja djece i učenika s teškoćama u razvoju. U prilog tomu govore statistički podatci zapadnih i skandinavskih zemalja u kojima je postotak djece i učenika s teškoćama u razvoju koji imaju programske prilagodbe stabilan i iznosi između 5% i 10%, dok je u Hrvatskoj broj djece s teškoćama u konstantnom porastu te trenutno više od 90% djece s teškoćama ima prilagodbu programa odgoja i obrazovanja. Stoga valja promisliti u kojoj mjeri postojeći sustav odgoja i obrazovanja atribuira teškoće u razvoju te snižava li se na taj način mogućnost daljnjeg obrazovanja djece prema visokoškolskim razinama? I, još važnije, nameće se moralno-etičko pitanje prava na primjerenu podršku u redovnom okruženju bez formalne kliničke procjene razvojnog statusa, o kojem trebaju podjednako razmisliti praktičari, kliničari i znanstvenici.

ontogeneza razvojnih teškoća, klinička procjena razvojnog statusa, odgoj i obrazovanje, inkluzija, prava djece

nije evidentirano