hrvatski

Prigodna epistolarna komunikacija Stjepana Đakovića i Vladimira Kovačića

U radu se interpretira Poslanica što ju je hrvatski književnik Vladimir Kovačić (1907. – 1959.) objavio u Hrvatskom braniku 1936. kao čestitku i zahvalu u svečanom obličju i prigodnom kontekstu svojemu nekadašnjemu gimnazijskomu profesoru, začasnom kanoniku i pjesniku latinistu Stjepanu Đakoviću (1862. – 1948.) u povodu pedesetogodišnje svećeničke obljetnice (tj. zlatne mise). Predmetom interpretacije bit će i druga polovica odgovora Odjek na Poslanicu što ga je Stjepan Đaković u sljedećem broju Hrvatskoga branika uzvratio svojemu bivšemu učeniku Vladimiru Kovačiću, hrvatskom pjesniku na književnim početcima. U njihovoj javnoj, prigodnoj, društvenoj i književnoj komunikaciji detektirat ćemo topiku javnoga i pohvalnoga govora te (auto)biografičnost, tranzitornost, okazionalnost, reprezentativnost i funkcionalnost. Cilj je analizom rekonstruirati autentično, referencijalno, (auto)biografsko i prigodno te ih odvojiti od literarnoga, retoričkoga i klasičnoga kako bismo uočili posljednje odjeke epistolarne prigodne stihovane prakse, stoljećima popularne društvene korespondencije i književne komunikacije, koja tijekom 20. stoljeća postupno postaje anakronizmom silazeći s književnoga obzora te kako bismo istaknuli njezinu nefunkcionalnost u književnoj komunikaciji 21. stoljeća. Zaključno ćemo odrediti položaj i status Stjepana Đakovića kao jednoga od posljednjih hrvatskih latinista i cibalskoga Horacija u zalasku. U susretu s književnim Vinkovcima i knjiškim Krnjašem dešifrirat ćemo kodove i područja brižnosti zahvaljujući insajderskoj pozicioniranosti iz koje se taj prostor može razumjeti poznavanjem prostornih putanja, osoba kulturne i književne povijesti Vinkovaca te doživjeti emocionalno „iznutra“ i mapirati u književnom zemljovidu.

Stjepan Đaković, Vladimir Kovačić, epistolarna korespondencija, društvena komunikacija, književna komunikacija, Krnjaš, područja brižnosti

nije evidentirano